Probušena košara
Priča iz egipatske pustinje o tome zašto je lako suditi drugima.
Pustinjski oci (Egipat, 4. st.) · 1 min čitanja
U egipatskoj pustinji, prije mnogo stoljeća, živjela je zajednica pustinjaka. Jedan je brat od njih pogriješio, i to tako da su svi za to doznali. Starješine su odlučile sazvati sabor i pozvale su abbu Mojsija, starca kojega su svi poštovali zbog mudrosti i blagosti, da i on dođe i presudi.
Abba Mojsije isprva nije htio doći. Kad su ga ponovno pozvali i rekli da ga svi čekaju, ustao je, uzeo staru, probušenu košaru, napunio je pijeskom i stavio na rame.
Kad je stigao, braća su ugledala kako za njim, kroz rupe na košari, curi tanak trag pijeska po cijelom putu kojim je prošao.
– Što je ovo, oče? – upitali su ga začuđeno.
– Moji grijesi cure iza mene – odgovorio je starac – a ja ih ne vidim jer su mi za leđima. A danas sam došao suditi tuđim grijesima.
Braća su zašutjela. Nitko više nije spomenuo sud. Oprostili su bratu i vratili se svojim ćelijama.
Pouka
Tuđe pogreške vidimo jasno, kao da su ispred nas, a svoje nosimo iza leđa. Prije nego što nekoga osudimo, vrijedi se okrenuti i pogledati trag koji sami ostavljamo.
Pitanja za razmišljanje
- Zašto nam je lakše uočiti tuđu pogrešku nego svoju?
- Sjetite se nekoga koga ste nedavno osudili: bi li vaš sud bio isti da ste znali cijelu njegovu priču?
- Što bi se promijenilo u vašoj obitelji ili na poslu kad bi svi nosili „probušenu košaru”?