Dva redovnika i rijeka
Koliko dugo nosimo stvari koje smo odavno trebali spustiti?
Zen priča (Japan) · 1 min čitanja
Dva su redovnika, jedan stariji i jedan mlađi, putovala od samostana do samostana. Njihov red imao je strogo pravilo: redovnik ne smije dotaknuti ženu.
Nakon kišnih dana došli su do rijeke koja je nabujala i potopila gaz. Na obali je stajala mlada žena u lijepoj odjeći i očajno gledala u vodu. Nije mogla prijeći sama.
Stariji redovnik nije dugo razmišljao. Bez riječi ju je podigao na leđa, pregazio hladnu i mutnu vodu i spustio je na drugoj obali. Žena se zahvalila i otišla svojim putem, a redovnici su nastavili svojim.
Mlađi redovnik hodao je šutke. Prošao je sat, pa drugi, a u njemu je sve više kipjelo. Kako je mogao? Zar pravila ne vrijede za njega? Što bi rekli u samostanu? Kad su navečer stigli u konačište, više nije mogao izdržati.
– Kako si mogao nositi onu ženu? – planuo je. – Znaš da nam je to zabranjeno!
Stariji redovnik pogledao ga je mirno.
– Brate, ja sam tu ženu spustio na obali rijeke još jutros. A ti je nosiš cijeli dan.
Pouka
Ljutnja, uvrede i stare brige često ne nosimo u rukama, nego u glavi, i to mnogo dulje nego što je potrebno. Ono što je prošlo treba spustiti na obali, inače nas umara na svakom sljedećem koraku.
Pitanja za razmišljanje
- Što vi još „nosite” iako se dogodilo davno?
- Je li vas u tuđem postupku više smetalo ono što je učinio ili ono što ste vi o tome mislili?
- Kako izgleda trenutak kad nešto doista „spustite”?