Kornjača koja nije znala šutjeti
Indijska basna o kornjači kojoj je jezik bio brži od pameti.
Indijska basna (Pančatantra) · 1 min čitanja
Uz jezero u podnožju planine živjela je kornjača koja je silno voljela pričati. Imala je dvije prijateljice, divlje guske, koje su svake godine dolazile na jezero. Njih tri provodile su dane u dugim razgovorima, a najviše je, naravno, govorila kornjača.
Jednoga ljeta nastala je velika suša. Jezero se iz dana u dan smanjivalo i guske su odlučile odletjeti na drugo jezero, daleko u planinama. – A što će biti sa mnom? – zaplakala je kornjača. – Ja ne znam letjeti, a ovdje ću umrijeti.
Guske su smislile rješenje. Donijele su čvrst štap i rekle: – Uhvati se zubima za sredinu štapa, a mi ćemo ga uzeti za krajeve i ponijeti te. Ali upamti: dok letimo, ne smiješ otvoriti usta, što god vidjela ili čula.
Kornjača je obećala. Guske su poletjele i nosile je visoko nad poljima i selima. Kad su preletjele nad jednim selom, djeca su ih ugledala i počela vikati i smijati se: – Gledajte smiješnu kornjaču! Guske je nose kao vreću na štapu!
Kornjača se uvrijedila. Kako se usuđuju smijati joj se? Jedva se suzdržala, ali kad su djeca povikala još jednom, nije izdržala. – Što se to vas tiče… – počela je, i to je bilo posljednje što je izgovorila. Čim je otvorila usta, ispustila je štap i pala na zemlju.
Guske su tužno kružile iznad sela. – Spasilo bi je samo malo šutnje – rekla je jedna drugoj, i nastavile su let prema planinama.
Pouka
Ponekad je najmudrije ne reći ništa. Potreba da na svaku uvredu odgovorimo i da uvijek imamo posljednju riječ može nas skupo stajati. Šutnja u pravom trenutku nije slabost, nego snaga koja čuva i nas i druge.
Pitanja za razmišljanje
- Kada vam je posljednji put bilo žao što ste nešto rekli?
- Zašto nas tuđe ruganje toliko izaziva da odgovorimo?
- U kojim vam je situacijama šutnja najteža?