Čavli u ogradi
Otac je sinu koji se lako ljutio dao vreću čavala i jednu pouku.
Poučna priča nepoznata autora · 1 min čitanja
Bio jednom dječak koji se ljutio za svaku sitnicu. Vikao je na braću, vrijeđao prijatelje i lupao vratima, a poslije bi mu bilo žao. Otac ga je jednoga dana odveo do drvene ograde iza kuće i dao mu vreću čavala i čekić.
– Svaki put kad se razljutiš – rekao je – dođi ovamo i zabij jedan čavao u ogradu.
Prvoga dana dječak je zabio gotovo četrdeset čavala. Ruka ga je boljela od čekića, a ograda je izgledala kao jež. Idućih dana bilo ih je sve manje. Dječak je shvatio da je lakše zadržati ljutnju nego trčati do ograde i zabijati čavle. Jednoga dana nije zabio nijedan. Ponosno je to rekao ocu.
– Sada – rekao je otac – svaki dan u kojem se ne razljutiš izvuci po jedan čavao.
Prošli su tjedni dok nije izvukao i posljednji. Otac ga je primio za ruku i ponovno doveo do ograde.
– Dobro si to napravio, sine. Ali pogledaj ogradu. Puna je rupa. Više nikad neće biti onakva kakva je bila. Tako je i s riječima izgovorenima u ljutnji: ostave rupu kao ovaj čavao. Možeš se ispričati sto puta i čavao izvaditi, ali rupa ostaje. Rana od riječi ponekad boli dulje od rane od noža.
Pouka
Ljutnja prođe, ali ono što smo u ljutnji rekli ostaje u drugome. Isprika je važna, ali još je važnije naučiti zastati prije nego što izgovorimo riječ koja ranjava.
Pitanja za razmišljanje
- Koje vam je riječi izgovorene u ljutnji najviše žao?
- Što vam pomaže da se smirite prije nego što nešto kažete?
- Postoji li netko komu biste danas mogli zakrpati jednu „rupu u ogradi”?