Jedi, kaputu moj
Nasradin-hodža i gozba na kojoj se cijenila odjeća, a ne čovjek.
Nasradin-hodža · 1 min čitanja
Jednoga dana Nasradin-hodža vraćao se s polja, umoran i prašnjav, u staroj i pohabanoj odjeći. Putem je čuo da bogati trgovac u selu priređuje gozbu i da su svi dobrodošli. Pomislio je: „Baš dobro, gladan sam”, i ušao ravno onakav kakav je bio.
Nitko ga nije ni pogledao. Sluge su ga provele pokraj bogato postavljenih stolova i posjele u kut, uz vrata, gdje je propuh puhao, a jelo nije stizalo. Dok su drugi gosti jeli pečenje i pili šerbet, Nasradin je sjedio prazna tanjura.
Ustao je tiho, otišao kući, okupao se i obukao svoj najljepši kaput, od skupe tkanine, s vezom na rukavima. Vratio se na gozbu.
Ovaj put domaćin mu je sam izašao u susret. Poveo ga je do čela stola, posjeo ga pokraj sebe i pred njega stavio najbolje jelo.
Nasradin je uzeo komad mesa i, umjesto da ga pojede, polako ga je stavio u rukav kaputa. Zatim je uzeo žlicu juhe i izlio je u džep.
– Jedi, kaputu moj, jedi – govorio je zadovoljno.
Gosti su zanijemili. Domaćin je problijedio.
– Hodža, što to radiš?
– Hranim onoga koga ste pozvali – odgovorio je Nasradin. – Kad sam došao sam, za mene nije bilo mjesta. Kad je došao kaput, dobio je najbolje mjesto. Neka onda on i jede.
Pouka
Lako je poštovati odijelo, a teže čovjeka u njemu. Ono kako se odnosimo prema onome tko nam ništa ne može dati govori o nama više nego bilo koja gozba.
Pitanja za razmišljanje
- Jeste li ikad nekoga procijenili po izgledu, a kasnije shvatili da ste pogriješili?
- Kad ste se vi osjećali kao Nasradin u prvom dijelu priče?
- Kako se ponašate prema ljudima od kojih ništa ne trebate?