I kad stisne mi se i prikupi,šutim i ljubim sliku ti.Najbolji umiru mladi to piše na spomeniku ti.
I na neki čudan način, shvativši sve to mi je dalo neočekivano zadovoljstvo i malo više samopoštovanja. Promijenila sam se, i to na bolje. Ti stvarno ne možeš voljeti bezuvjetno. Ljudi se mogu spaliti i pobijediti ljubav iz tebe. Ti ga stvarno možeš ubiti, a to nije tvoja krivnja što ne osjećam više, i kako oslobađajuće je da konačno shvate da, ljubav nije na bolje ili na gore, kroz debela ili tanka. To je prokleto dobro ne bi trebalo biti.
I svi smo plakali, osim onih na robiji, gorke suze na travnjaku kad umro je najveæi drug.
I tada pjevam ovu pjesmu starurni gledam nebo pjevaju i andjelirni tada pjevam ovu pjesmu sreæernte rijeèi koje volimrnkoje nikad umrijet neæe.rn
I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati: „Ah, teško je živjeti” –i u isti mah ovako isto kao i sada, bojat će se i neće htjeti umrijeti.
I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati:Ah,teško je živjeti-i u isti mah ovako isto kao i sada,bojati će se i neće htjeti da umre.
I život i smrt, i budnost i san, i mladost i starost, ostaje u nama kao jedno, ujedinjeno, jer je prvo, promijenivši se, postalo drugo, a kad se ono drugo promijeni, ostaje prvo.
Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.
Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti.
Ima trenutaka kada se èovjek više plaši života nego smrti. To je najgori osjeæaj koji se može imati. To je vrhunac oèaja sa kojeg se pada ili u smrt ili u zloèin. Ali ovo znaèi i da je potrebno više hrabrosti za život, nego što je potrebno za smrt.
Imamo u nebu srce Majke, Djevice Marijo, majko naša, koja si podno križa prepatila koliko je najviše moguće ljudskom stvorenju, Ti razumiješ naše boli i zato nas utješi.
Imat ćeš vremena za odmor kada budeš mrtav.
Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.
Išli su prema ogradi, a da se više nijednom nisu osvrnuli za sobom. Svjetlost vatre se sablasno i muklo odbijala o bodljikavu žicu, kojom je bilo ograđeno groblje. Već je pomalo svanjivalo: na istoku je iznad horizonta probjeljivalo, a na jednom dijelu svijetlog neba vidjelo se blijedo i ravnomjerno crvenilo: imalo je ružnu boju krvi isprane kišom, neprestano se širilo i izgledalo kao da će za kratko vrijeme prekriti cijelo nebo, a zatim pasti na zemlju i kao krvavi posmrtni pokrov prekriti sve, i žive i mrtve
Istina je često užasno oružje agresije. Moguće je lagati, pa čak i ubiti istinom.
Istina leži na usnama umirujućih ljudi.
Istina poèiva na usnama èovjeka koji umire.
Istina sukladnosti moguća je samo na groblju.
Istinsko Kraljevstvo Božje je za pravog prijatelja Boga svugdje, a za neprijatelje Boga nigdje; jer za ove je opet sve pakao, kud god da okreneš oko i ostala osjetila. Gore i dolje sasvim je isto. Niti gledaj u zvijezde – jer one su planete poput ove po kojoj gaziš – niti spuštaj pogled prema zemlji, jer ona je usmjerena/iste je sudbine kao i tvoje tijelo koje će jednom morati umrijeti i istruliti! Ali zato vrijedno proučavaj i istražuj u svom srcu; tamo ćeš naći ono što tražiš. Pošto je u srce svakog čovjeka položeno živo sjeme, iz kojeg će ti procvasti vječna zora vječnog života. Putem/kroz srce ćeš nakon smrti svoga tijela izići u beskrajni Božanski prostor, i s obzirom na karakter svog srca, naći (doživjeti) ga ili kao nebo ili kao pakao!rn
Isus je došao donijeti život, život u punini. On jedini nudi odgovor na čovjekov životni smisao, u svjetlu života, smrti i uskrsnuća svoga.
