Čovjek izludi,kada nekoga bitnog izgubi.Dođe mi đavolu dušu da dam,da ti se pridružim.
Da bar mogu jednom u životu vrijeme vratit,onda kad griješio sam da ispravim,da ne patim.
Da barem mogu da zaboravim na pogrešan korak svaki,kad se za grijehe kajem barem da me Bog shvati.
Da te više nema ne mogu podnijetni,niti cvijeće na grob ti odnijeti.Taman da sam od čelika ja taj teret ne mogu ponijeti.
Evo i sada ulicama svoga grada,željan sreće i ljubavi gladan,sam koračam tiho kroz noć.
Gledaj u lice ulice,vidjet ćeš suze druže vidjet ćeš odavno,da tu sreće nema.
I kad stisne mi se i prikupi,šutim i ljubim sliku ti.Najbolji umiru mladi to piše na spomeniku ti.
I kiša ne pada,več pljušti,otkada ti nisi tu.Noćima vrištim,ne mogu da mislim ne prihvačam istinu.
I znam kada ustanem ne smijem da odustanem,jer ove oči navikle su da gledaju dušmane.
Idite od mene,digao sam ruke kunem se.Ili šaljite mi anđela,da sjaj u tminu unese.
Kao na ledu tankom,svaki korak je pogrešan,treba mi sreća nazad,kao prosjaku kruh i odjeća.
Kažu da vrijeme rane liječi i da suze prestat će teč,ako su bile samo riječi vjerovat cu im na riječ.
Loše ostavio s tobom,ti me isprati kada se budem trebao nači s Bogom.
Moje ulice su ostale tužne,bludne i opasne,nitko ne zna sam kad ostaje,nekad teško je tu da opstaneš.
Možda gazim put krvav,ali ga gazim kao prvak,ovo je vrijeme,kad moraš da budeš prgav,moraš da ganjaš inat,moraš da budeš ono lud.
Možda sam u duši dječak,koji grijeh lako čini.Polako oblači sivi plašt,a sivi su prelijepi u tmini.
Ne želim biti zvijezda,previše volim ulice.Zvijer ne ide iz gnijezda,osim kad ne želi da ubije.
Pitao sam gdje je život,i gdje je moj brat,Boga pitam gdje je bio,što te uzeo tad.rn
Tako mi fališ,nemaš pojma koliko te volim ja.Tako mi fališ,posijeti me bar u snovima.
Ti najbolje me znaš,a ja znam to je istina.Prića je surova,puna stresa i uvreda.
