Smrt otvori vrata iz male, tamne sobe (a to je život kojeg smo prije toga poznavali) u sjajno, stvarno mjesto gdje pravo sunce sija i gdje ćemo se sresti.
Smrt radosti polako truje.
Smrt rješava sve probleme. Nema ljudi, nema problema.
Smrt voljenoga je amputacija.
Smrt. Vječita misao. Prijatelj iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.
Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost.
Smrtna opasnost je učikovit protuotrov za fiksne ideje.
Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?” rn- Marija Jurić Zagorka, Plameni inkvizitori I & II
Snaga uvijek misli ... da se radi Božju uslugu kada se njime krši sve svoje zakone.
Snovi nikad ne umiru – umiru samo sanjari. rn
Spavao sam u garaži one noći kad je umro i porazbijao sam golom šakom sve one proklete prozore, onako, iz čista bijesa. Pokušavao sam čak porazbijati prozore terenskog vozila koje smo imali tog ljeta, ali mi je šaka već bila slomljena i svakakva, pa mi to nije uspjelo. Bilo je veoma glupo učiniti tako nešto, priznajem, ali tada gotovo uopće nisam znao što činim, a vi osim toga niste poznavali Allieja. Šaka me još uvijek ponekad boli, kad pada kiša, i te stvari, i nisam u stanju pošteno stisnuti šaku – čvrsto, mislim – ali, sve u svemu, ne uzrujavam se zbog toga posebno. Hoću reći znam da neću biti nikakav prokleti kirurg niti violinist, uostalom, bilo što.
Spusti jedan bili cvitak, tamo iznad Kijeva. Spusti jedan bili cvitak, tamo iznad Kruševa. Bili cvitak je na spomen, jednoj vjeènoj ljubavi. Za svoj narod i za tebe, morao sam umrijeti.
Šta ću raditi za 20 godina? Bit ću mrtav, draga! Jesi luda?
Šta sam ja... bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam šta je zavičaj. Šta znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku. Jer... šta je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja... Mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći.
Staljinizam je povezan s kultom ličnosti i masovnim kršenjem zakona, s represijom i kampovima. Ne postoji ništa kao što je to u Rusiji i, nadam se,da se neće više nikada ponoviti.
Stare godine su kao avion koji leti kroz oluju.Jednom kad si tamo,ne možeš ništa učiniti.
Što nam znače kompjutori kad milijuni ljudi još uvijek nepotrebno umiru od dizenterije?
Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.
Strah blijedi kad se suočimo s činjenicama.
Strah je temelj većine vlada.
