Pojedinac je prolazan, rase i narodi će doći i proći, ali čovjek ostaje. U tome leži duboka razlika između pojedinca i cjeline
Pokojnici su jedini ljudi za koje znam da nemaju problema.rn
Politička moć raste iz cijevi pištolja.
Ponekad film oblaže razdoblje ili trenutak u sve naše živote na takav način da ona nikada ne umire.
Ponekad se svaðamo, ponekad plaèem. Zašto mu jednostavno ne kažem zbogom?
Poput neke vrste posebno uporan vampira kratka priča odbija umrijeti, a čini se u ovom trenutku da se divno dužina naše generacije.
Poslije ljubavi nema drugog osim smrti
Poslije mene potop!
Postani bogat ili umri pokušavajući.
Postoje gore stvari u životu od smrti. Jeste li ikada proveli večer s prodavačem osiguranja?
Postoji samo jedan Bog i njegovo ime je Smrt. A tu je samo jedna stvar mi reći smrti: ". Ne danas
Požude čine da duša umre Bogu, jer duša nije njih prije ubila.
Prava je osveta kad imaš protivnika čvrsto u šakama i danas, i sutra, i danju i noću, i svaki dan piješ kap po kap njegove krvi. Kad gledaš kako mu kapaju suze iz očiju od muka, kad svakog dana zagledaš u njegove patnje. I on ti gleda u oči i svakog je časa svjestan kako mu se osvećuješ, kako ga gnječiš, ali mu ne zadaješ smrt, samo ga udaraš, a da mu ne zadaješ smrtni udarac. Samo to znači osvetiti se.
Prava, najuzvišenija i najplemenitija je ona ljubav o kojoj se njena tajna nosi u grob. Treba umrijeti od ljubavi, jer smrt pročišćava i pojačava ljubav.
Pravi ljudi nikada ne misle da su dostigli vrh svojim mogućnosti. No, umiru od želje da ga osvoje.rn
Prerušen u posmatrača,usamljeni vojnik bez oklopa,ljubav za tebe čuvam dok me nebo ne pokopa.
Priđoh šanku i prije nego se konobar snađe i pozdravi me, bez uvijanja ga upitah: "Zar je ovdje zabranjeno gledati sve što nije režimski program?" On pocrveni. Prvo pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i vrati nazad onu nenu pod aladžom, pa tek onda reče: "Naravno da nije." Onda skloni svoje pivo i obrisa šank, pa me upita šta želim popiti.rnNaručih lozovaču, ne skrećući pogled sa ekrana. Pred onom ženom takođe je bio televizor. Kamera uroni u njega i na jednom se nađoh na nekakvoj blatnjavoj kaldrmi. Između vojnika što su s vremena na vrijeme promicali s obje strane neasfaltiranog blatnjavog puta, tutnjio je vojni kamion. Pod ceradom, u karoseriji vidjela su se koljena vojnika što sjede na klupama jedni naspram drugih. Tek kad se jedna kuštrava glava pojavi iz polupomračine što je vladala u prostoru između onih koljena u maskirnim uniformama, postade mi jasno da među njima leži nekoliko nabacanih ljudskih tijela. Tad sa strane silovito poletje jedna vojnička čizma i svom snagom udari u onu glavu. Zatvorih oči i u hipu sasuh gorku lozovaču u utrobu. Unutra u želucu, poluprovarena hrana se uzvrpolji i krenu naviše. Stisoh se i pružih praznu čašu konobaru. On shvati. Dohvati flašu i nasu još jedno piće. "Prošlo je", reče tiho kao da bi ga neko mogao čuti. U glasu mu je vladalo nekakvo povjerenje kao da s njim želi među nama zauvijek povući neraskidive spone savezništva. "Nikad neće proći", rekoh otvarajući oči. Na ekranu je opet bila ona nena pod aladžom. U rukama je vrtila tespih. Plačnim glasom, navlaženih očiju, pričala je o nekom ko je krenuo sa muškarcima kroz šumu prema Tuzli, a onda se najednom pojavio pred njom u Potočarima i rekao da se vratio samo zbog toga što je nije poljubio na rastanku. "Od tad ga više nisam vidjela, do one noći kad su na televiziji pustili taj snimak", reče i zajeca, golom rukom otirući suze sa ispaćenih obraza. Iako je sve bilo jasno, konobar ipak nađe svrsishodnim da mi šapne gotovo na uho: "Jedan od one šestorice što su im naši pucali u leđa, bio je njen sin. Godinama nije znala šta je sa njim a onda..." "Koji?!", trgnuh se i prekinuh ga. "Ne znam. Razumiješ li, vidjela je kako joj pucaju u sina kojem su žicom vezali ruke", reče konobar, odmahnu glavom u nevjerici i dohvati se one boce sa pivom. Potpuno izgubljen stajao sam glave uzdignute prema ekranu kojeg je još uvijek ispunjavalo to izmučeno lice okruženo rubovima šamije. Stajali smo jedno naspram drugog, licem u lice, ja do vriska svjestan njenog prisustva, ona potpuno nesvjesna da je u ovom trenu, stotinama kilometara udaljene, gledaju oči u kojima se nikad u životu nije snažnije isijavala sreća kao onog dana kad su prvi put gledale osmijeh na licu koje će trideset godina kasnije nositi isti onaj dželat što će nemilosrdno sasuti rafal u leđa njenom svezanom dječaku. Da između nas nije bilo hladnog stakla na ekranu, kilometara daljine i tih silnih predajnika, prenosnika i antena što su nas spajale, pao bih na koljena, ljubio joj ruke i molio je za oprost. Iznenada njeno lice opet zamijeni slika onog kamiona, sa ražđapljenom karoserijom okrenutom u naše oči. Iz nje je, ruku povezanih na leđima, obučen u nekakve dronjke, izlazio dječak od nekih šesnaest godina. Nije hodao već se mic po mic klizao na stražnjici. Zažmurih. U jednom gutljaju popih i drugu čašu lozovače i tek tad osjetih da mi se jedna suza probila između stiješnjenih trepavica i kliznula niz lice. "Zar niste do sad vidjeli te snimke?", začuđeno me upita konobar. Umjesto odgovora, držeći glavu ukrivljenu od televizora, izvadih novčanik i bacih mu trideset dinara na šank. On odrešito odbi. Bio je toliko uporan da se zaletio za mnom, sustigao me kod vrata i ugurao mi novac u stražnji džep na pantalonama. Umjesto pozdrava, stisao je šaku i mahnuo sa njom. Da, mi smo ilegalci, mi smo otpor, mi se razumijemo, još nas sve nisu potkupili, ima nas toliko da će pasti u nesvjest od iznenađenja kad se jednog dana pojavimo i zatražimo račun. Sve to pročitao sam iz te pesnice što se još dugo grčevito koprcala za mnom.
Proces učenja se nastavlja sve do dana smrti.
Protiv bolesti nalazimo zaštitu, ali što se smrti tiče, mi ljudi živimo u gradu bez zidina!
Provela je život vječno čekajući na nešto; oca da se vrati s posla, pismo od dragog koje nije stizalo, ispite na kraju godine, autobus, telefonski poziv, početak praznika, kraj praznika. Sada je morala čekati smrt, koja će doći na zakazani dan.
