„– Kruha! Zar je to dosta, glupani? … On ga jede, a ipak isto tako gine u mukama. Razorena njegova porodica, sav bolni život njegov pada mu na prsa i davi ga na smrt. Nije ti sva sreća ako imaš kruha. Tko je bio taj glupan što je dijeljenje bogatstva nazvao srećom ovoga svijeta? Ti sanjari, revolucionari, mogu doduše srušiti današnji poredak i sazdati drugi, ali ako svakomu odrežu komad kruha, neće ni jednu radost dodati čovječanstvu i ni jednu mu muku neće skinuti. Još bi i proširili nesreću na zemlji, te bi jednoga dana zajaukali od očajanja i najgori jadnici, pokrenuti iz mirnog zadovoljstva svojih nagona, da budu dignuti k nezasitnim mukama strasti. Ne, jedino ti je dobro ne biti, ili, ako te ima, biti dno, kamen, još manje, pješčano zrno, koje može krvariti prolaznicima pod petom.”

Émile ZolaFrancuska · 2. 4. 1840. – 29. 9. 1902.