Izradi poster

Revolucija izreke i citati

53 citata

Revolucija je temeljita i nagla promjena političkog, društvenog ili gospodarskog poretka, često uz nasilje.

Više o pojmu

Političke revolucije, poput Francuske 1789. ili Oktobarske 1917., srušile su stare vlasti i uvele nove sustave. Postoje i nenasilne revolucije te revolucije u znanosti, tehnici i načinu života, poput industrijske ili digitalne. Izreke upozoravaju da revolucija često „jede vlastitu djecu”, kad se njezini vođe međusobno unište.

Primjeri

  • Francuska revolucija proklamirala je slobodu, jednakost i bratstvo.
  • Industrijska revolucija promijenila je način rada i života u 19. stoljeću.
  • Pametni telefoni pokrenuli su revoluciju u komunikaciji.

Ključna razlika

Reforma je postupna promjena unutar postojećeg sustava; revolucija ruši sustav i stvara novi.

„– Kruha! Zar je to dosta, glupani? … On ga jede, a ipak isto tako gine u mukama. Razorena njegova porodica, sav bolni život njegov pada mu na prsa i davi ga na smrt. Nije ti sva sreća ako imaš kruha. Tko je bio taj glupan što je dijeljenje bogatstva nazvao srećom ovoga svijeta? Ti sanjari, revolucionari, mogu doduše srušiti današnji poredak i sazdati drugi, ali ako svakomu odrežu komad kruha, neće ni jednu radost dodati čovječanstvu i ni jednu mu muku neće skinuti. Još bi i proširili nesreću na zemlji, te bi jednoga dana zajaukali od očajanja i najgori jadnici, pokrenuti iz mirnog zadovoljstva svojih nagona, da budu dignuti k nezasitnim mukama strasti. Ne, jedino ti je dobro ne biti, ili, ako te ima, biti dno, kamen, još manje, pješčano zrno, koje može krvariti prolaznicima pod petom.”
BogatstvoČovjekKazna
Émile Zola
„Kad su došli Austrijanci, dali su za prvi ogranak kruške objesiti nekog Miljkovića koji nikako nije htio da se preda i prizna im vlast. Za kaznu je, onako mrtav, visio petnaest dana i osam sati, i niko ga nije smio skinuti dok ne prođe rok. Od tog događaja na prvom ogranku kruške ostao ožiljak i na tom dijelu vješao se zaklan kurban pa ga tako derali kao uspomenu na nesretnog pobunjenika. Kad puše jak vjetar ili se digne oluja i kad se sva kruška njiše u pravcu vjetra, taj ogranak propada prema zemlji i diže se prema nebu, i to ne u ritmu njihanja cijele krošnje već u nekom svom, zasebnom, kažu: u ritmu njihanja obješenika. Za onog prvog rata tu je visilo nekoliko zelenaca što su pobjegli sa fronte nekako poslije junačke bitke Bošnjaka za Monte Meletu, rijetki koji su shvatili, i pored prijateljskog austrijskog tapšanja po ramenu, da turaju glavu u abez za tuđi račun i tuđu slavu. Čak tamo od Soče došli pješice, nosilo ih nešto tajanstveno iz dubine napaćena tijela, isto ono što nosi mačku kad se odnese daleko od kuće. Noge im raskrvavljene a tabani liče na komad oderana mesa i u njima onako krvavognjecavim truhnu ostaci od raspalih cokula. Ne vise kao normalni obješenici, nisu za vratove obješeni, već ruke im svezane za leđa a omča za ruke, i vise tako, ni živi ni mrtvi. Vjetar ih klati ko istruhle plodove a pod nogama iskupljaju se psi i reže skačući na iskrvavljene tabane, djeca ih gađaju balegom i pljuju, stariji svijet zaobilazi, a obnoć poneka djevojka stidljivo se prikrade sa ibrikom u ruci, da ih napije i plače ne znajući pomaže li im ili im muku produžuje. Visili su tako sve dok rodbina iz daleka ne bi došla da ih skine pošto je drugim sinom već zamijenila ovog u KuK armiji. Jedan osta, ili nisu htjeli da ga mijenjaju, ili ga niko nije prepoznao ili nije imao nikog, jadnik. Onako nakaradno obješen dočeka prvu oluju, a ujutro kad presta vjetar, nađoše ga na zemlji; otp'o, k'o kruška otp'o, pobratime, sav otp'o, samo mu ruke još vise.”
ČovjekČastČekanje
Izet Perviz