A drugovi! Kome prvo prići,rn dok okolo spomenari kruže?rn Tihim glasom jedva progrgučeš:rn- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!rn Okreneš se, dok suze uminu,rn stariji se činiš za godinu.rn
A sa kim se pozdraviti neću?rn Zašto mi se oči rosom pune?rn Ostaje Zora, moja ljubav tajna,rn u kućici s druge strane Une.rn I tamo sam lunjao, oprezan,rn zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
A vjeverice – uz trku mnogu -rnrepova tristo, tisuæu nogu!-rnNa glavu Bosnu staviti mogu.rn
Bilo mi je dvanaest godina,rn prvi put sam sišao do grada iz mog sela,rn tihog i dalekog, kad susretnu tebe iznenada.rn Eh, djeèaèke uspomene glupe!rn Mala moja iz Bosanske Krupe!rn
Bosna je zemlja prepuna èari,rn Trepeta šuma i bljeska vode,rn Brda joj kite gradovi stari,rn Nad njima sinji oblaci brode.rnÈini se, to je zaèaran krajrn Kroz koji vilu progoni zmaj.rn
Brzo minu naše ðakovanje,rn lagan leptir sa krilima zlatnim,rn ipak tebe u srcu saèuvahrn kroz sve bure u danima ratnim.rn Ta sjeæanja mogu l da se kupe,rn mala moja iz Bosanske Krupe!
Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva…“rnrn
Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,rn zašaptano žito svaku ranu lijeèi,rn poði za mnom æutke, biæe odmah bolje,rn tražiæemo stare izgubljene rijeèi.rn Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,rn u njemu žubori mladost domovine.
Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,rn nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,rn nek se èitav Srijem u lijetu zapjeni,rn za radosni praznik planula je bitka.rn Uza te æe iæi, sa svakim uzmahom,rn tristo i tri druga besmrtnim korakom.
Divova šapat niz potok se krade,rn iz gaja ruku Meðedoviæ pruža,rn leteæi æilim putuje nad brijegom,rn stazom se šulja strašni Pedalj-Muža
Diže se Ježiæ , oèi mu sjaje,rn gostima èudnim odgovor daje:rn - Ma kakav bio moj rodni prag,rn on mi je ipak mio i drag.rn Prost je i skroman, ali je moj,rn tu sam slobodan i gazda svoj.rn Vrijedan sam, radim bavim se lovomrn i mirno živim pod svojim krovom
Dragi brate Mićo, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unuci Amerikanci, žene se kako hoće i s kim hoće, a opet Amerikanci ostaju. A ja, moj Mićo, imam ti u kući čitavu varicu: sin mi Srbin, snaha Hrvatica, a moji rođeni unučići – kao da si popeo magarca na kobilu – ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i obratno. Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni. E,čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!“rnrn
Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Оoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite. Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričače dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.rnrn
Duboke gore sveèano æutern U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,rn Tu medo tapa niz tajne pute,rn A obnoæ huèe premudra sova.rn Na proplancima, sve ti se èini,rn Igraju vile na mjeseèini.rn
Èesto sam joj pisao zadatke,rnšaputao tablicu množenja,rn a kad bi me milo pogledala,rn osjeæah se kao mladoženja.rn Sanjao sam o njenome likurn pokraj Une, skriven u vrbiku.rn
Evo ga, gledaj, veæ se smješka nujnorn i jutro sija iz dva oka plava.rn Oslušni, druže, srcem u tišini rnsvijet nam njegov opet oživljava.rn
Evo i noæi, nad šumom cijelomrn nadvi se suton sa modrim velomrn Promakne samo leptiri kojirn i vjetar noænik listove broji.
Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.rnrn
I duh rudarski s punom paradom:rn S pijukom, lampom i dugom bradom,rn U kristal kucka, kamenje para.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesećevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda katkad žalosno upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti tješiti se rakijom kao moj striko? rnrn
