Ne znam koji dan za redom, sam sebi sve sam manji drug. Izvučem neki osmijeh s ledom i vrtim se u krug.rn
Negdje na dnu duše za malo sreće tinja žar.rn
Nitko ne zna tako slušat' duge priče mojih rana, k'o što znade jedna duša dobrog starog kišobrana.
O kako je samo lijepo što postojiš, što te ima, cijelo korzo što miriše tvojim slatkim koracima.
Od druga do druga, od drage do drage, od grada do grada provodim vijek.
Od majmuna mi nijesmo, kao da se čovjek stidi, ali priznati nikad neće da u sebi njega budi.
Od onih sam što kad treba znaju pustiti znoj.
Okrene li život na to da zaborav sve odjene, ja ću molit pjesmu moju da čuva tebe, čuva mene.rn
Ostah sam na kiši kao od Boga proklet, držeći u ruci šest drhtavih žica, gledajući na stabla opustjelog parka i na njima jata pokisnulih ptica.
Otkad tebe nema, prate me boje sive, slušam kako život u meni tiho otiče.
Pokupim sve, sjednem na voz i odem u drugi grad. Brige i bol otkačim skroz, sjetim se da sam mlad.
Ponekad poželim da ostavim studije i upišem neki zanat pa da budem pekar, limar, moler da ukrotim struju i naučim da popravljam bojler.
Prolazi život kao đavao da ga tjera u nepoznato odnosi nas, kao autobus bez volana, bez šofera, a nikog nema? Gdje su vrata? Gdje je spas?
Promjenio bih svijet, ali kako vidim nemam moć.
Rasut u komade, vezan samo pjesmom sebi i životu tražim smisao i lijek.
Rrata neće i ne smije biti, a čovjek se sa čovjekom uvijek treba pobratiti.
Ruši se ljubav, sprat po sprat. Sve rjeđe se čuje da netko nekom želi biti brat.
Sa mukom pod rukom, tražim nadu u padu, a gađa me aplauz, gađa me smijeh.
Sjedim sam na trotoaru, prebijenu nemam paru i čitam stare novine.
Smjenjuju se priče, ljudi ipak žive, puno me toga sve manje dotiče.
