Starac i konj
Stara kineska priča o tome kako rijetko znamo što je za nas dobro, a što loše.
Kineska priča (Huainanzi, 2. st. pr. Kr.) · 1 min čitanja
Na sjevernoj granici Kine, ondje gdje počinju stepe, živio je starac sa sinom. Imali su malo zemlje i jednog konja, kojeg su čuvali kao najveće blago.
Jednoga jutra konj je preskočio ogradu i odbjegao preko granice. Susjedi su došli tješiti starca.
– Kakva nesreća – govorili su. – Ostali ste bez jedinog konja.
– Tko zna – odgovorio je starac mirno. – Možda je nesreća, a možda i nije.
Prošlo je nekoliko mjeseci i konj se vratio. Za sobom je doveo i pastuha divlje pasmine, snažnog i brzog. Susjedi su opet došli.
– Kakva sreća! – čudili su se. – Sada imate dva konja, i to kakva!
– Tko zna – rekao je starac. – Možda je sreća, a možda i nije.
Starčev sin volio je jahati pa je počeo krotiti divljeg pastuha. Jednoga dana konj ga je zbacio, a mladić je pao tako nesretno da je slomio nogu i ostao hrom. Susjedi su ponovno žalili: – Jedini sin, a sada hrom. Kakva nesreća!
– Tko zna – ponovio je starac. – Možda je nesreća, a možda i nije.
Godinu dana poslije preko granice su provalili nomadi. Svi mladići sposobni za borbu morali su u vojsku i gotovo se nitko od njih nije vratio kući. Starčev sin, jer je bio hrom, ostao je kod kuće. Otac i sin preživjeli su rat zajedno.
Pouka
Ono što nam se danas čini nesrećom sutra može biti blagoslov, a ono što slavimo kao sreću može donijeti tugu. Starac nije bio ravnodušan, nego strpljiv: nije žurio sa sudom o životu koji još nije ispričao svoju priču do kraja.
Pitanja za razmišljanje
- Sjećate li se događaja koji vam se činio nesrećom, a kasnije se pokazao dobrim?
- Zašto toliko žurimo proglasiti nešto dobrim ili lošim?
- Što bi se promijenilo kad biste na sljedeću lošu vijest odgovorili: „Tko zna”?