Nebo i pakao
Zašto su jedni gladni, a drugi siti, iako imaju potpuno istu hranu?
Stara prispodoba, poznata u mnogim tradicijama · 1 min čitanja
Jedan je pobožan čovjek dugo molio da mu se pokaže razlika između neba i pakla. Jedne noći u snu ga je anđeo uzeo za ruku i odveo do velikih vrata.
Iza njih bila je prostrana dvorana, a u njoj dug stol prepun jela. Na sredini se pušio golem lonac guste, mirisne juhe. Oko stola sjedili su ljudi, mršavi, blijedi i ljuti. Svaki je u ruci imao žlicu s drškom dugim kao veslo. Mogli su zahvatiti juhu iz lonca, ali nijedan nije mogao prinijeti žlicu ustima. Prolijevali su je po sebi i po stolu, gurali se, psovali i ostajali gladni.
– Ovo je pakao – rekao je anđeo.
Zatim ga je odveo do drugih vrata. Iza njih bila je ista dvorana, isti stol, isti lonac juhe i iste žlice s dugim drškama. Ali ljudi oko stola bili su siti, rumeni i veseli. Razgovarali su i smijali se.
Čovjek je dugo gledao dok nije shvatio. Ovdje nitko nije pokušavao nahraniti sebe. Svaki je zahvatio juhu i pružio žlicu preko stola onome tko je sjedio nasuprot, a onaj je zatim nahranio njega.
– Ovo je nebo – rekao je anđeo. – Žlice su jednake, a i juha je ista. Razlika je samo u ljudima.
Pouka
Često mislimo da sreća ovisi o tome što imamo. Priča pokazuje da ovisi i o tome kako se odnosimo jedni prema drugima. Tko misli samo na sebe, ostaje gladan i kraj punog lonca, a tko hrani drugoga, nikad ne ostaje praznih ruku.
Pitanja za razmišljanje
- Gdje u svom životu vidite „duge žlice”, situacije u kojima sami ne možemo, a zajedno možemo?
- Što bi se promijenilo u vašoj obitelji ili na poslu kad bi svatko najprije mislio na drugoga?
- Koga biste danas mogli „nahraniti”?