Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra.
Čovjek pripisuje sudbini uvijek dvostruko više ono što mu nedostaje od onoga što već posjeduje.
Čovjek s genijalnom zamisli čudak je, sve dok je ne provede u život.
Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu.
Čovjek se brzo zasiti i dobra i najboljeg,ako ono postane svakodnevno.
Čovjek se do kraja života strahovito umori od svega što je svrhovito.rn
Čovjek se kreće kroz život okružen Božjom brigom. Bog je taj koji nas bezuvjetno ljubi.
Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću.
Čovjek se navikne na svaki smrad.
Čovjek se ne može vjerovati, osim ako su oni gledali.
Čovjek se nikad ne pita za uzroke dobrih stvari koje mu se dešavaju. Zanimaju ga samo uzroci rđavihrnrn
Čovjek se otima zakonu specijalnosti nastojeći da kao vrsta bude univerzalno funkcionalan. Međutim, taj prerogativ pripada prirodi – multiuniji specijalnosti. Čovjek u prirodi izaziva globalni poremećaj. Priroda se opire štiteći svoju primarnu suštinu. Na taj način priroda nema šanse da sačuva svoj solarni fragment i svoj humani fragment. Jedno će propasti. Jedina šansa prirode je u njenoj šinteligenciji. U tome da inteligencija obavlja zaštitu svih osnovnih funkcija u prirodi.rnrn
Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.
Čovjek se s vremenom riješi i najvećih tegoba lako kao suvišna tereta. Pokopa na kraju ravnodušno i svoje prezrene ideale, a kamoli ne bi zablude što ih je, kao svoje, samozatajno njegovao pošto su već odavno bile pune dekubitusa ili čak mrtve u njegovu naručju.
Čovjek se samo stradanjem penje na visinu.
Čovjek se u ljubavi uči lagati.
Čovjek slabog duha često je žalostan kada se uklanja protivnošću, još se lako rasrdi, ako mu se tko opre.
Čovjek srednje geografske širine nosi u sebi drugi ritam, drugi životni ciklus, druge su valne dužine koje nas čine sretnima i zadovoljnima.
Čovjek treba ljubav da bi postao čovjek, kao što biljka treba sunce da bi postala biljka.
