Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.
O autoru
Ime i prezime: Mehmed Meša SelimovićNacionalnost: Bosna i Hercegovina
Profesija: Pisac
Datum rođenja: 1910
Datum smrti: 1982

Čovjek koji ne pravi greške obično ne radi ništa.
Sretan je tko zna voljeti.
Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi.
Četiri stvari koje se ne mogu vratiti:
- Izgovorena riječ
- Izbačena strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika
Bojim se velikih riječi koje nas sve čine nesretim!
Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo.
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno
Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na lično izražavanje.
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi!
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.