U tom kraju Usilma bijaše nadaleko čuvena po svojoj ljepoti. Bila je tako lijepa da su najstarije žene, nagledane svega i svačega, i najljepših i najružnijih stvari, imale običaj reći kako ne upoznaše u ovo svojih godina takvu raskoš i kako ona nije za ovog svijeta i kako je nesposoban čovjek da istrpi sjaj ljepote s njena lica. Njihov razum već bijaše prevagnuo na drugu stranu, tamo ka vječnosti, te poprimio osobine proročanskog i one su Usilmi predskazivale veliku nesreću, govorile bi: u takvoj ljepoti ima nečeg samouništavajućeg i ona u čovjeku iz ljubavi rađa zavist i bijes, jednostavno, ne može čovjek uživati u njoj dok je ne skrnavi i svede na mjere normalnog i običnog. Pa iako su, u to vrijeme, jedino one na svijet oko sebe mogle gledati realno - bijahu tako stare da ih ništa nije iščuđavalo, svaka se stvar u njihovom životu bar jednom desila, svaka osim Usilmine ljepote, ne bijahu zahvaćene opštom pomamom oko njene pojave, niti su od njene ljepote mogle imati kakve koristi, niti su mogle biti na gubitku - ipak, niko ih nije slušao, i one su, zavaljene u mulj ljudskog zaborava, zatrpane uzdivljalim pijeskom vremena, od sviju ostavljene kao da je vrijeme njihovog smrtnog časa odavno već minulo, beskorisne poput bezubih usta, bezrazložno sjedile u kući svoje starosti i, po već ko zna koji put prepričavajući iste priče, čekale još bezrazložniju i beskorisniju smrt; ponekad se činilo i ona ih, smrt, zaobišla, život ih se odrekao, a sudbina ih otpisala, pa su ni tamo, iza svega, ni ovamo, ispred nevidljivih zavjesa gdje im riječ bijaše beznačajnija od blagog daška popodnevnog pustinjskog vjetra. Njihova upozorenja nisu nalazila put do ljudskog uha ugriženog milozvučnim šapatom kadife zarobljene u skladan pokret Usilminog vitkog tijela, a lica im pred okom koje je imalo čast gledati najsavršenije od ovog svijeta bijahu providna kao prevreo i bezobličan dan.