Ako čovjek želi samo ostariti i ostati trajno zdravimrnnema korisnijeg kretanja niti boljeg izlaganja svježem zrakurnnego li je to prosjačenje.
Ako te žena prva poljubi, onda ne možeš ostati samo kod poljupca ako si kavalir.
Ali u njega udarahu ljudi, udaraše krv i meso, udarahu životi miliona, udaraše cijelo čovječanstvo. I u ovakim osjećajima išao je ulicom osjećajući ono nešto nova, što je dolazilo iz daljine, duboke, crne, abisne. Jedan dan nosio je u sebi, a toliki mu oprečni i izmiješani osjećaji ispljuskaše dušu. Htio ih je srediti, ali ne dospije. Pomisli, da je to ludilo, što ga u slici nekake Erinije zove u smrt, a on se oteti ne može
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene
Budući moj život ne posluži dovoljno znanosti,rnto joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrtrni hulja tko nadamnom pozove svećenika,rnpribije križ i donese vijenac.
Čitavi mi život preleti pred očima sasma drukčiji kao da od pjesnika postah pripovjedač.
Crkve me se dojmiše ko grobnice jedne umjetnosti, osjećaja i prošlosti.
Crn je život u obziru, gdje se lažno slažu misli,rnu zakonskom jednom braku po receptu iz biblije
Crna joj kosa pada preko čela kao gusta tekućina masti, pekmeza i likera. Usne tvrde i malene kao na mramornim boginjama grčkih kipara. Oči duge kao u bojadisanih kokota. Ruke meke i tople kao perje
Crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.
Dirao joj se sisa, velikih, ispoljenih kao mjehuri, ali ne osjeti strasti. Ona mu se podavaše otimajući, uzbaciv glavu nahero. A Arsen je samo poljubi u kose i srdit na mlaki svoj cjelov iziđe napolje.
Dobar način da oprostimo onome koji se ljuti na nas zbog nepostojeće uvrede jest da ga zbiljski uvrijedimo.
Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf
Dvadeset dana nisam pisao ništa. Kako da se skupim, kako da ugodim nerve za svoju pjesmu, kad ih nesređenost, nemir i uzbuđenost odvijava i navijava onako, kako ja ne ću danas najposlije dođoh do stola, tinte i osame. Morao bih čitati sve ono, što sam napisao, a rukopis me muči jednako za čitanja kao za pisanja. Najvolio bih sve razderati i početi s nova.
Gutam misli i zagušit će me stid.
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih
Hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradovernHoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše
I opet je ona prebačena preko njegovog krila. On je priteže još više, još jače, još bliže. I ona ga grebucka sve ljuće. Ali on ne osjeća svoje boli, jer vjeruje u njenu. I onda svale se najedanput On ju je zbilja privukao. Padoše. I digao joj svite. Ali to bijaše prvi put – odostrag. On je se dotakao. Ali to bijaše prvi put šakom. On je svršio koitus ali ne skinu svojih hlača. Bijaše gotov: prvi puta zadovoljena strast s punim uživanjem, neprekinutim bludom i bez straha za dijete. Prvi blud individualizma.
Ja ne bih nikada podnio da rođeni znanci gledaju na meni orgiju puti, krvi i kostiju, kako sam je ja gledao na Milutinu. Najvolio bih svršiti u bolnici negdje u tuđini.
Ja sam bio među svim onim ljudima nešto posebna, iznimna svi su znali da ne pohađam crkve. Jedna uvažena seoska ličnost, prvi gazda u selu, gledao me nepovjerljivo od prvoga dana jedno radi naglaska, drugo radi izraza na izam,treće radi toga, što sam na njegovo pitanje Jesu li uvijek pune rimske crkve odgovorio Pune stranaca, kad nema mise.
