I koga boli ona stvar zbog toga što sva naša putovanja u bolji svijet obično završe u savršenoj klopci.
Išli su prema ogradi, a da se više nijednom nisu osvrnuli za sobom. Svjetlost vatre se sablasno i muklo odbijala o bodljikavu žicu, kojom je bilo ograđeno groblje. Već je pomalo svanjivalo: na istoku je iznad horizonta probjeljivalo, a na jednom dijelu svijetlog neba vidjelo se blijedo i ravnomjerno crvenilo: imalo je ružnu boju krvi isprane kišom, neprestano se širilo i izgledalo kao da će za kratko vrijeme prekriti cijelo nebo, a zatim pasti na zemlju i kao krvavi posmrtni pokrov prekriti sve, i žive i mrtve
Maska je osoba i ne postoji lice ispod nje, postoji samo vrag: ali ne i dobroćudno Rodino lice ispod. Ono je iluzija, a maska stvarnost.
Ovaj tok radnje pratimo iz vizure domobrana Martina , s kojim su neprestano dvojica njegovih zemljaka, Ferid i Stojan.
Skupina pripadnika HVO-a, njih šestoro, nakon početka bošnjačko-hrvatskih sukoba ostaje odsječena od svojih snaga i prisiljeni su se povlačiti kroz planinska bespuća prema položaju svojih postrojbi, udaljenom 15-20 kilometara.
Stavio sam masku preko lica, mislio sam da ću tako lakše zaspati. Međutim, prevario sam se: nikako se nisam mogao navići na ono što sam vidio kroz nju. Činilo mi se kao da nisam u autobusu, da lebdim na nekakvom pijanom brodu, da je sve oko nas tiješnje i mračnije, a oni grabovi i panjevi vani još sablasniji. Kao da svijet, kada navučemo masku preko lica, postaje nekako drugačiji, uži, manji, ili tako nekako.
Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.
Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. U dolini, duboko dolje ispod njih, već su gorjela prva svjetla. Mogli su jasno vidjeti svjetla od lampi ili svijeća koja su se jedva raspoznavala s te udaljenosti, a njihova svjetlost se razlijevala i izgledala poput blijede, svijetle mrlje na tamnoprljavoj pozadini, dok je na mjestima gdje su radili agregati, jer dolje struje nije bilo mjesecima, svjetlost bila jasna i, tamo gdje se najbolje vidjela, širila u oštrim i hladnim zvjezdastim kracima. Takvih svjetala je bilo najviše tamo gdje se nalazio grad, i taj dio je izgledao poput kakvog gustog sazviježđa oko kojeg su sasvim slučajno razbacana rijetka svjetla.
U drugoj radnji skupina od desetak domobrana, predvođena dvojicom ustaša, kreće se kamionom prema istom planinskom području kako bi uništili skupinu partizana, koji su se tamo povukli nakon jedne bitke.
U pokušaju njegovog spašavanja ginu Ferid, Stojan i još nekoliko domobrana.
