Ružnoća je moćnija od ljepote jer traje!
(...) Imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali (...) svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.
Ako čovjek može napisati bolju knjigu, održati bolju propovijed ili načiniti bolju mišolovku nego susjed, premda gradi kuću u šumi, svijet će do njegovih vrata utrti stazu.
Ako ga ikad sretneš pitaj ga, što se ne javlja.
Ako pokušam zgrabiti ovo JA u koje se osjećam tako siguran, ako ga pokušam definirati i sažmeti, ono nije ništa više od vode koja mi protiče kroz prste. Mogu opisati jedan po jedan svaki vid koji se može prisvojiti, kao i one koji su mu pripisivani, ovo odrastanje, ono porijeklo, ove strasti ili te tišine, ovu plemenitost ili ove podlosti. Ali vidovi se ne mogu sabirati.
Ako provjerite svoj ego na vratima kada je u pitanju komedije, imaš prilično dobar pucao na izradu veliki film koji se obvežu se da, možete skočiti s litice s poslovičnu, i imaju veliko vrijeme, i publika reagirati na to.
Ako se ne uspostavi zdrav moralni i materijalni sistem vrijednosti, onda ćemo tonuti i tonuti. Stalno sam govorio dok ne dodirnemo dno, ali izgleda da smo u bezdanu. Pogrešno je pomisliti da tu zaista nema valjanih ljudi. Tragedija je i to što se srpski narod posmatra kao jedno biće. Čim se drzneš da nešto kažeš, udario si u to biće. Udariš li u jednoga - dirnuo si u sve. Nije tačno, postoje budale bez obzira na naciju.
Ako u djeci nije prisutan strah, ona lakše uspostavljaju kontakt s nepoznatim osobama.
Ali drago mi je da nisam jedna od onih glumica koje je su samo tako spremne otvoriti se za svakoga.
Ali želim da znaš da mi nedostaješ,ne pati ego već srce jer sam ostavljen.
Ambicija znade letjeti i puzati.
Apstraktno čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz bliza skoro nikad.
Arkade čvrste, ali polomit ću mu prste. Ne može svašta da se gura u moj svijet!
Atif Gorčinić, djed Muhibov, doživio je selo u kojem je odrastao kao kaznu. Njegov otac, po kojem će Muhib dobiti ime, došao je u naše selo negdje početkom dvadesetog stoljeća. Ljeto je bilo na izmaku kad se on sa svojom ženom Safijom dovezao u jednoj kočiji koju je vukla volovska zaprega. Iako bijaše iz bogate porodice sa sobom je donio samo neki stari natkaz, bošču u kojoj bijaše zamotano nekoliko starih polica, i gramofon. Dok je ulazio u selo, svirao je bečki valcer i narod se preplašeno razbježao. Mislilo se da to opet dolazi neka vojska kojoj je car prodao Bosnu. Bio je to prvi susret ovdašnjih ljudi sa gramofonom i oni su se, izbezumljeno bježeći, kleli da čitava armada ide prema selu i da se na čelu kolone vihori žuta zastava. Ni najstariji nisu mogli odgonetnuti kojoj tadašnjoj državi pripada žuti bajrak. On, bajraktar, bio je sin Muhibov, Atif, koji je tad imao svega nekoliko mjeseci, a zastava bijahu njegove usrane pelene što ih je Safija raširila na dvije trklje iznad zaprege. Tako je Muhib, sa svojom vojskom - sa ženom Safijom za koju se kasnije pričalo da se odrekla oca u ime ljubavi prema mužu, i sa bajraktarom Atifom, koji je u djetinjstvu bio tako bijel da se gotovo moglo vidjeti kroz njega pa žene govorile da taj neće umrijeti nego se rastopiti poput kuglička sočice na dlanu - tako je on osvojio selo i odmah prvog dana, zahvaljujući čudnoj spravi sa ljudskim glasom, dobio epitet najpametnijeg čovjeka na svijetu. Sutradan ujutro, za kahvom, o njemu se pričalo kao o čovjeku koji zna i na čem nebo stoji, kad zna kutiju govoru i pjesmi naučiti, taj zna sve, pa i ono što je Bog od čovjeka sakrio. Trećeg dana po dolasku u selo Muhib je počeo učiti djecu da pišu i da se opiru tuđinskoj vlasti.
Bilo gdje da si tirnbilo s kim da si sadrntvoja cesta sam i tvoj sam grad.rn
Bio sam pogodna za slavu, i mislim da je u većini ne egocentrični način. Nemam ništa protiv pripremaju svoj život prema privatnost. To je moja priroda.
Bio sam vrlo religiozni klinac. Odgojen sam kao episkopalka.
Biseksualnost vam automatski povećava šanse za spoj subotom navečer.
Brak je najteži ispit borbe dobra i zla.