Ne postoji ništa što više govori o njegovom tvorcu od samog posla.
Ne razumjem kako žena može izaći iz kuće bez da se malo dotjera– ako zbog ničeg, onda iz pristojnosti. A potom, nikad ne znaš, možda baš tog dana ima zakazan sudar sa sudbinom. A najbolje je izgledati što je ljepše moguće za sudbinu.
Ne sudi po ambalazi;rnvidjet ćeš na kraju,rnda i ove ruke moje,rnmilovati znaju.
Ne tražim ispriku gospodine,jer će se crni govor čuti u svim kutovima zapada.
Ne želim napustiti svog nasljednika i moju djecu platiti za francuskog duga.
Ne znam kolko njihrnza tobom uzdišernali jedno znamrnko te voli najviše...
Ne znam što tražim, ni gdje trebam tražiti, ali sam u jedno siguran- kako je to negdje blizu i kako ću ga nekako prepoznati i osjetiti.
Ne znam.Ne znam zašto sam to uradio,ne znam zašto sam uživao u tomei ne znam zašto ću toda uadim opet.
Nebo je noćas ogromnornnebo zna gdje je moje maleno.
Nebo poziva nas.Ne smijemo sebe uništiti, jer ćemo jednoga dana doći do zvijezda...
Nečes proči lako kunem ti se jarnsutra bilo kako s tobom nikadarnkao zmija biću kao zmijarnagonija to će da ti prija.
Neću čekati ja tebe sve do beskraja.
Negdje u oluji gubi ti se trag, ali ljubav treba, noćas kao kućni prag.
Neka naša Zemlja svarnpostane sretna.
Neka neka boli ova suza setna,,ali lakše mi bude rnkad znam da si srećna.rn
Neka prođe dan, dva ako već mora, malo razmisli,samo sat, dva, budeš li mojarnnećeš žaliti.
Nekad nismo sretni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Poslije, kad tuga nestane, zaista postajemo sretniji, ne razmišljajući da je to samo zato što više nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?
Nekad vjerujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti s dozom sumnje, nevjerice, čak i kao laž jer viteške karakteristike u svijetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju. Vjerujem kako je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, kako bi svi postali vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po riječima iza kojih stojimo.
Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera kako bi se iznova dokazivali, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobjedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobjedili sebe.
Neki toliko ovise o sustavu da će se čak boriti za njega.
