Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Daj stani na cas, i daj mi snage da oprostim se bar od nje..
Djevojka iz moga kraja, na usnama njenim kušam okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša.
Govorio sam, već je bilo kasno o našoj davno zamišljanoj sreći i vidio sam, vidio sam jasno da mi ne želiš ništa više reći
I dok ti pričam o nama ti gledaš me i smiješiš se jer sada znaš i makar dani prolaze još uvijek ptice dolaze na prozor naš.
Još kao pseto uza me je nada, s njom i ja vičem da ćemo se sresti, no Sava gasi svjetla moga grada i ostavlja me samoga na cesti.
Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro.
Moja ljubav ima srce kao skrinja, koja skriva snove kad je bila mlada u njoj od pocetka vjecna vatra tinja moja ljubav ima srce kao nada...
Ne plaći mala moja, ima dana pred tobom prvi put kažes zbogom, pa je teško znam ne placi mila moja, mnogo boljeg te čeka.
Ne vraćaj se starim ljubavima, da se skloniš, da se tješiš, kad se davnih dana sjetiš
Niko ne zna skim je došla u tu praznu kasnu uru. Ko da nešto vjećno traži na tom dugom lošem zuru
Nisam znao šta je moje, dal letim, dal padam? Trebalo je da te sretnem da od tebe saznam.
Otkako te ne volim, Netko mi iz vlaka maše, Prazno mi je, ali lakše, od kako te ne želim.
Počast se na kraju primi, ide vrijeme, bije sat, pobjedom se poslije čini izgubljeni neki rat.
Pusti neka odmore se srca, pusti, ne provjeravaj nas vječno. Zašto drugu istinu sad tražiš ? Vjeruj ko što vjerujem ja tebi.
Sad mirno idi ostavi me tu da kao nekad opet prepustim se snu .
Sad sam na pustoj zemlji, nered je u duši, kiša lije i lije, moja se kuća ruši.
Ti si tajna, ti si smisao mog puta, I u tami zadnja svjetiljka dok lutam, Da te nema, ti sto nikad me ne krivis, Da te nema, da ne zivis, Svi bi putevi bez kraja bili znaj.
Zaboravlja se, zaboravlja, u trenutku tijelo ono, usta neka, što su tebi pripadali od početka.
Zagrli me oko vrata oluja se diže, ne može ti vjetar ništa, ako priđes bliže.
