Ali život u koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah.
Ljubav. Bilo joj je drago zbog toga. Činilo joj se gotovo kao da u emocionalnom kućanstvu svijeta postoji neka proizvoljna i, naravno, nepravedna štedljivost, ako velika sreća jedne osobe – kako god privremena, kako god krhka bila – može proizići iz velike nesreće druge osobe.
Obujmio ju je rukama kao da uopće nema dvojbe oko toga što radi i kao da ima sve vrijeme ovog svijeta da to napravi. Poljubio ju je u usta. Učinilo joj se da je prvi put u životu sudjelovala u poljupcu koji je sam po sebi događaj. Cijela jedna priča, u jednom poljupcu. Nježan uvod, djelotvoran pritisak, svesrdno istraživanje i davanje, neužurbana zahvala i zadovoljni odlazak.
Strah je glavni sastojak boli. Zbog njega bol boli. Maknite strah i ostaje vam samo osjećaj.
Svađa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva čeka neprijatelja nego i kako ni ona ne može popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se htjelo povući, oboje su se zagriženo držali svojih načela. rnPa zar ne možeš podnijeti da su ljudi drukčiji, zašto ti je to tako važno?rnAko ovo nije važno, ništa nije.
Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne popuštaju.
“Zapamti jednom zauvijek, kad muškarac iziđe iz prostorije, ostavlja sve za sobom u njoj”, rekla joj je njezina prijateljica Marie Mendelson. “Kad žena iziđe, nosi sve što se dogodilo u toj prostoriji sa sobom.”
