Inicijativa za ukidanje hrvatske književnosti pokreće se zato što hrvatska književnost danas služi izrazito malenom broju ljudi, a ni od njih ni od nje nema nikakve koristi, nego samo trošak i neprestane glavobolje.
A kad jednom nagrade postanu nevažne, postat će nevažne i knjige kojima se dodjeljuju, a i sama književnost kojoj pripadaju.
Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete.
Može zvučati paradoksalno, ali je istinito: ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda je potrebno da imamo što više književnih nagrada.
Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov.
