Dok sam tragao za Selminim fotografijama, imao sam ispunjen i zanimljiv život. Sad će mi zanimacija biti jedino u tome da izbjegavam granate i snajpere, a tu je uzbudljivo samo kad te potrefi. A i ta dramatičnost kratko traje, za one koji te pokupe i bace u mrtvačnicu, a meni će tad biti svejedno. Kakva sam to ja osoba da nikome nisam važan? Dok je bilo one gužve oko fotografija i opasnih dokumenata, umišljao sam da Selma misli na mene. Nije bilo istina, ali mi je pogodovalo da neka žena negdje misli na mene. Nije važno što sam znao da nije žena mog života, ali je tako lijepo da živiš u zabludi kako neko negdje misli na tebe, upravo u trenutku kad granata prelijeće preko tvoje glave, u momentu kad jedeš kruh umočen u posoljeno ulje. Gotovo je, sad osjećam da sam niko
Naše nacionalne vođe uhvatile su se žvake o nacionalnom, neprestano ljudima puneći glavu o veličini pripadanja svojoj naciji, a da li će ti nacionalno osviješteni ljudi imati šta da jedu – to je manje važno. Kako će se izvršiti nacionalna preraspodjela u oganima vlasti, to je osnovna preokupacija u ovim dogovaranjima oko preinake Ustava. Gladnom i bosom narodu ne treba nikakav ustav, jer praznog stomaka ne može se biti ni dobar pripadnik nacije. Što više moćnici pričaju o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, sve manje govore o ljudima. Pa, prema tome, nije ni čudo što se posljednjih godina povećava broj nezaposlenih. Dok naše vođe brinu o Bošnjacima, Srbima i Hrvatime, ne mogu još brinuti i o nezaposlenim.
Navikli smo da nam stranac sjedi na krkači, da nam pokazuje koji je europski put, a koji je seoska džada. Baš je komforno da ne misliš, a drugi ti određuju sudbinu, samo slušaš naređenja. Narod sviko vijekovima da ima gospodara, makar taj gospodar učio da je demokracija da sam uzmeš sudbinu u svoje ruke, da ne čekaš drugoga da upravlja volanom na tvom putu.
Ostala mi je duboko urezana slika s televizijskog ekrana na samom početku rata, kada jedan Sarajlija nosi na rukama ranjenu kćerku. Reporter ga pita šta bi uradio onome koji je s brda pucao u njegovo dijete. Čovjek je odgovorio da bi s njim popio kafu i pitao ga zašto je pucao u njegovu kćerku! Čovjek sav u suzama, očajan, nema u sebi mržnje, nego rezignacije, nerazumijevanja.
Šta će biti ako poslije rata na vlast dođu naši, a ja nisam naš? Šta će biti ako opet dođu njihovi, a ja iz razumljivih razloga nisam njihov?
Stalno se pitam zašto ista prava na izborima imaju oni nekadašnji moji sugrađani koji su se udomili u drugim državama, pristali da žive pod vlašću nekih tuđih državnika? Oni glasaju na izborima u mojoj zemlji, a žive u tuđoj, daleko od naših prava i obaveza. Njihov glas nema nikakvog uticaja na sadašnji njihov status, a ima na moj. Oni iz daleka biraju meni vlast.
