Ako moram pasti, potrudit ću se da padnem na odskočnu dasku.
Ako zaviriš čovjeku u dušu, shvatit ćeš da postoji gomila karakternih osobina, podjednako raspoređenih da se od njih može sastaviti cjelokupno društvo. Međutim, iz mnogih razloga- odrastanja, druženja, rada i događaja- jedan karakter se ističe i pokazuje čovjeka onakvim kakav je zapravo. Mi smo nitko, jer po rođenju nemamo izraženu karakternu crtu, ali, opet, mi smo svijet jer tih crta imamo u izobilju.
Ali opet, ja ne vidim ništa pametnije nego isključiti mozak i prepustiti se osjećajima.
Bez obzira da li je to negdje zapisano, znam da ću uspeti.rnAko to nije predodređeno, predodredit ću, ili ako nije suđeno, ja ću to uraditi. Ako stignem do granice, precrtat ću je, ako naiđem na kraj, stvorit ću od njega početak.
Duboko vjerujem kako se veličina jednog čovjeka ne ogleda u tome koliko umije, zna i može već koliko je spreman podjeliti s onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.
I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite. Slijedite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspjeh je neminovan. Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bijednike, koji i dalje stoje na istom mjestu i rade to isto drugima. Ovog puta, vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspjeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspjeli, a oni su ostali iza vas.
Inspiracija nikad ne dolazi sama od sebe. Ona jeste u nama, ali je sami ne možemo pokrenuti. Kao što jedan kamen ne može upaliti vatru dok ga drugim kamenom ne udarimo, tako i inspiracija neće doći dok nam neko drugi ne pomogne kako bi tu varnicu stvorili.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
Kad bolje razmislim, koliko god nam zvijezde nisu naklonjene moramo znati kako su to samo zvijezde i da se prije ili kasnije moraju ugasiti. Dakle, zvijezde se gase, ali svemir ostaje. On je beskonačan, nema kraja. Zar nam to ne govori kako su naše mogućnosti beskonačne, neograničene, baš kao svemir?
Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, s mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.
Kako za samo malo vremena veliki i nadmeni ljudi mogu postati tako mali i kako tako mali i neprimjetni mogu postati veliki. Zapravo, ti mali i neprimjetni ljudi ne postaju veliki, oni su oduvijek takvi, samo se od gomile korova ne ističu dok ga netko sličan njima, ne posječe.
Ljubav je jedini lijep teret. Zamislite da na vas legne netko dok spavate. Ne bi mogli disati. Ali, ako bi legla voljena osoba, ne bi vam bilo bitno da uopće dišete.
Nada je kao Sunce, kao vatra. Uništava mrak. Podgrijava i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je otjerano istinskom nadom.
Ne dozvoli da tuđi duh ovlada tobom. Budi svoj, uvijek slobodni elektron koji se kreće, radi i misli. Onda će tvoja glava uvijek biti tvoja, a tvoj pogled samo tvoj. Ne možeš nikad tuđim očima vidjeti ono što vidiš svojim i ne može tuđe srce osjetiti ljubav onako kako to može tvoje.
Ne postoji nedostižna ljubav. Nije to zvijezda u nekoj drugoj galaksiji ili pak kapljica vode u nekom dalekom moru. Postoji samo neostvariva. Možda nekad, zbog tih čudnih ljudskih odnosa, ne treba stremiti ka ostvarenju. Ne moramo ubrati ružu da bi osjetili njen savršeni miris.
Ne znam što tražim, ni gdje trebam tražiti, ali sam u jedno siguran- kako je to negdje blizu i kako ću ga nekako prepoznati i osjetiti.
Nekad nismo sretni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Poslije, kad tuga nestane, zaista postajemo sretniji, ne razmišljajući da je to samo zato što više nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?
Nekad vjerujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti s dozom sumnje, nevjerice, čak i kao laž jer viteške karakteristike u svijetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju. Vjerujem kako je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, kako bi svi postali vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po riječima iza kojih stojimo.
Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera kako bi se iznova dokazivali, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobjedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobjedili sebe.
Ako moram pasti, potrudit ću se da padnem na odskočnu dasku.