Ti si igra koja nema pravila bijeli dan bi u crno zavila.
Ti si rana koju sam preboljela, ali mi je trebala duga godina.
Tko je autor rata omogućuje izgubiti cijeli zarazu pakla i otvara žilu koja krvari naciju na smrt.
Trud uložen radi tuđe sreće uzdiže nas iznad nas samih.
Tu je pjevušenje u nemirnom ljetnom zraku.
U krvi,godine u krvi nit zadnji nit prvi doživio sam slom.rn
U nesreći nada je jedini čovjekov spas.
U nesreći nemoj klonuti.
U nevolji ljudi jačaju svoje dobre, ali i loše osobine.
U nevolji se i vrag Bogu moli.
U ovom varljivom svijetu nepotrebno je primati srcu sve nesreće koje nam se dogode.
U starosti čovjek se bolje čuva od nesreće, a u mladosti je bolje podnosi.
U teškim vremenima, nosi nešto prelijepo u svom srcu.
U tom kraju Usilma bijaše nadaleko čuvena po svojoj ljepoti. Bila je tako lijepa da su najstarije žene, nagledane svega i svačega, i najljepših i najružnijih stvari, imale običaj reći kako ne upoznaše u ovo svojih godina takvu raskoš i kako ona nije za ovog svijeta i kako je nesposoban čovjek da istrpi sjaj ljepote s njena lica. Njihov razum već bijaše prevagnuo na drugu stranu, tamo ka vječnosti, te poprimio osobine proročanskog i one su Usilmi predskazivale veliku nesreću, govorile bi: u takvoj ljepoti ima nečeg samouništavajućeg i ona u čovjeku iz ljubavi rađa zavist i bijes, jednostavno, ne može čovjek uživati u njoj dok je ne skrnavi i svede na mjere normalnog i običnog. Pa iako su, u to vrijeme, jedino one na svijet oko sebe mogle gledati realno - bijahu tako stare da ih ništa nije iščuđavalo, svaka se stvar u njihovom životu bar jednom desila, svaka osim Usilmine ljepote, ne bijahu zahvaćene opštom pomamom oko njene pojave, niti su od njene ljepote mogle imati kakve koristi, niti su mogle biti na gubitku - ipak, niko ih nije slušao, i one su, zavaljene u mulj ljudskog zaborava, zatrpane uzdivljalim pijeskom vremena, od sviju ostavljene kao da je vrijeme njihovog smrtnog časa odavno već minulo, beskorisne poput bezubih usta, bezrazložno sjedile u kući svoje starosti i, po već ko zna koji put prepričavajući iste priče, čekale još bezrazložniju i beskorisniju smrt; ponekad se činilo i ona ih, smrt, zaobišla, život ih se odrekao, a sudbina ih otpisala, pa su ni tamo, iza svega, ni ovamo, ispred nevidljivih zavjesa gdje im riječ bijaše beznačajnija od blagog daška popodnevnog pustinjskog vjetra. Njihova upozorenja nisu nalazila put do ljudskog uha ugriženog milozvučnim šapatom kadife zarobljene u skladan pokret Usilminog vitkog tijela, a lica im pred okom koje je imalo čast gledati najsavršenije od ovog svijeta bijahu providna kao prevreo i bezobličan dan.
U trenutku dok večeras slavimo, znamo da su izazovi koje nosi sutrašnji dan najveći u našim životima - dva rata, planet u nevolji, najgora finacijska kriza ovog stoljeća.
Ulice puste su bez nas,od kada ne čujem ti glas,samo ti i ja ostali na starim slikama,u bajke vjerovali smo,svoju imali smo,a sad budim se i znam,ovo je hladan kraj.
Uvjerio sam se da samo oštro kretanje i promjenjiva sudbina mogu stvoriti u svakom pogledu čestit karakter. Stoga, živjeli plima i oseka, radost i žalost, sreća i nesreća.
Velikani ili prolijevaju more tuđe krvi ili skončavaju u vlastitoj.
Visoki borovi govorite:mi nismo tužni,nismo sretni,mi smo sigurni.
Vladari pozivaju na svoje zabave samo plemiće. Ali ako im zaprijeti nesreća, pozivaju i svoje građane u goste.