Jedna od dobrih strana muzike je što kada te pogodi, ne osjećaš bol.
Jedna od glavnih zadaća teologije je pronaći riječi koje se ne dijele, ali se ujedine, da se ne stvaraju sukob, ali jedinstvo, da ne boli, ali zacjeljuje.
Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji. rn
Jednom kad me blizu ne bude i kada vrati ti se pamćenje,sjeti se kako gazio si me,sjeti se!
Jednom kad sve ovo bude jučer, kad zora svane, a svanut će! Nemoj da ti bol grudi steže što nisi bio tu kad je bilo najteže!
Jeftino se rasprodao,svom životu rekao zbogom.
jel sam doista osuđen da uvijek stignem tako daleko ali nikad ne pređem crtu.
Jer bez tebe boli dušarnjer bez tebe boli glavarnjer bez tebe sreæo mojarnniti živim, niti spavam.rn
Jer čovjek shvati što je imaorntek kad izgubi to.
Jer je njeno srce tvrda stinarnNi u jednom kutu tu za mene mista nima.
Jer kada ljubav imaš malo jernal' kad je gubiš, tada znas da gubiš svernzapalila sad bih cijeli svijetrnzbog tebe napraviću incidentrnnek ide dođavola sve.rn
Jer mi je duša meka,rnDa sjeme novo klija,rnTo sjeme novog bola,rnDuši mi iznova prija.rnI kraja nema tome,rnOtrovnom bolu mome,rnOtrov mi svuda po tijelu,rnOtrovi sijani mnome.rn
Jer nisi tirnNisi htjela siromaha.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
Jeste to sam ja, željo jedinarnko što vidiš postao sam neko.
Još jedan dan,još jedno jutro bez tebe,prokleto sam,sjećanje šalje vjetrove.
Jos jedan poraz u nizurnTebe sam izgubiornA još me prevare grizurnKoje sam oprostiornBože, što mi radirnŠto mi radi to,rnNisam to zaslužio.
Još jedan prođe dan i on mi okrenu leđa kao ti,više nisam siguranrnda li postojim.