Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
O autoru
Ime i prezime: Slaviša PavlovićNacionalnost: Srbija
Profesija: Pjesnik
Datum rođenja: 1982
Datum smrti:
Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo. 
Sretan je tko zna voljeti. 
Bojim se velikih riječi koje nas sve čine nesretim! 
Čovjek koji ne pravi greške obično ne radi ništa. 
Četiri stvari koje se ne mogu vratiti:
- Izgovorena riječ
- Izbačena strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika 
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi! 
Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi. 
Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na lično izražavanje. 
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna. 
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno