Napuknuta posuda
Nosač vode i posuda koja se sramila svoje pukotine.
Indijska narodna priča · 1 min čitanja
U jednom indijskom selu živio je nosač vode. Svako je jutro odlazio do potoka s dvjema velikim glinenim posudama obješenima o krajeve motke koju je nosio preko ramena. Jedna je posuda bila čitava i uvijek bi stigla puna do vrha. Druga je imala pukotinu, pa bi do kuće u njoj ostala tek polovica vode.
Tako je bilo dvije godine. Čitava posuda bila je ponosna na sebe, a napuknuta se iz dana u dan sve više sramila. Jednoga jutra, kraj potoka, nije više mogla šutjeti.
– Oprosti mi – rekla je nosaču. – Zbog moje pukotine tvoj je trud uvijek upola uzaludan. Nosiš me cijelim putem, a ja ti donesem tek pola onoga što bih trebala.
Nosač se nasmiješio. – Kad se danas budemo vraćali kući, pogledaj rub puta sa svoje strane.
Na povratku je posuda gledala i nije mogla vjerovati. Uz cijeli puteljak, s njezine strane, rasla je gusta traka cvijeća: žutog, crvenog i ljubičastog, punog pčela i leptira. S druge strane puta bila je samo suha, gola zemlja.
– Znao sam za tvoju pukotinu od prvog dana – rekao je nosač. – Zato sam s tvoje strane posijao sjeme. Svaki dan, dok smo se vraćali, ti si ga zalijevala. Dvije godine berem ovo cvijeće i njime kitim kuću i stol. Da nisi takva kakva jesi, ništa od toga ne bi postojalo.
Pouka
Svatko od nas ima neku pukotinu, slabost zbog koje se ponekad srami. A upravo ono što smatramo nedostatkom drugima može donijeti nešto lijepo što sami ni ne vidimo. Vrijednost čovjeka ne mjeri se samo po tome koliko je savršen.
Pitanja za razmišljanje
- Koje je vaše „napuknuće” zbog kojega se ponekad osjećate manje vrijednima?
- Je li vam netko ikad pokazao da je vaša slabost njemu bila dar?
- Vidite li kod drugih ono cvijeće uz put ili samo vodu koja iscuri?