Ponoæ prošla, jutro daleko. Vidim prošlost. I nema sumnje, oèi su tvoje... Znam te dobro, znam te napamet.
Poslije tebe sto ljubavi rnsto drhtaja srca mogarnali ja nisam izbrisaornpogled crnog oka tvoga.rn
Prava je osveta kad imaš protivnika čvrsto u šakama i danas, i sutra, i danju i noću, i svaki dan piješ kap po kap njegove krvi. Kad gledaš kako mu kapaju suze iz očiju od muka, kad svakog dana zagledaš u njegove patnje. I on ti gleda u oči i svakog je časa svjestan kako mu se osvećuješ, kako ga gnječiš, ali mu ne zadaješ smrt, samo ga udaraš, a da mu ne zadaješ smrtni udarac. Samo to znači osvetiti se.
Pred tvoje sam oci stao i sklopljenih ruku zvao, Jasmina, necu brata, ni jarane, hocu nase stare dane, Jasmina.
Priča života je brža od treptaja oka,priča ljubavi je zdravo zbogom.
Princeza Diana bila je lijepa plesačica jer je imala povjerenja. U stvari, kad smo plesali zajedno je počela voditi, a nju sam pogledao u oči i otišao, 'Ne, moraš me pustiti da vodi.' Zato sam ju uhvatio oko struka i bili smo off na utrkama.
Priđoh šanku i prije nego se konobar snađe i pozdravi me, bez uvijanja ga upitah: "Zar je ovdje zabranjeno gledati sve što nije režimski program?" On pocrveni. Prvo pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i vrati nazad onu nenu pod aladžom, pa tek onda reče: "Naravno da nije." Onda skloni svoje pivo i obrisa šank, pa me upita šta želim popiti.rnNaručih lozovaču, ne skrećući pogled sa ekrana. Pred onom ženom takođe je bio televizor. Kamera uroni u njega i na jednom se nađoh na nekakvoj blatnjavoj kaldrmi. Između vojnika što su s vremena na vrijeme promicali s obje strane neasfaltiranog blatnjavog puta, tutnjio je vojni kamion. Pod ceradom, u karoseriji vidjela su se koljena vojnika što sjede na klupama jedni naspram drugih. Tek kad se jedna kuštrava glava pojavi iz polupomračine što je vladala u prostoru između onih koljena u maskirnim uniformama, postade mi jasno da među njima leži nekoliko nabacanih ljudskih tijela. Tad sa strane silovito poletje jedna vojnička čizma i svom snagom udari u onu glavu. Zatvorih oči i u hipu sasuh gorku lozovaču u utrobu. Unutra u želucu, poluprovarena hrana se uzvrpolji i krenu naviše. Stisoh se i pružih praznu čašu konobaru. On shvati. Dohvati flašu i nasu još jedno piće. "Prošlo je", reče tiho kao da bi ga neko mogao čuti. U glasu mu je vladalo nekakvo povjerenje kao da s njim želi među nama zauvijek povući neraskidive spone savezništva. "Nikad neće proći", rekoh otvarajući oči. Na ekranu je opet bila ona nena pod aladžom. U rukama je vrtila tespih. Plačnim glasom, navlaženih očiju, pričala je o nekom ko je krenuo sa muškarcima kroz šumu prema Tuzli, a onda se najednom pojavio pred njom u Potočarima i rekao da se vratio samo zbog toga što je nije poljubio na rastanku. "Od tad ga više nisam vidjela, do one noći kad su na televiziji pustili taj snimak", reče i zajeca, golom rukom otirući suze sa ispaćenih obraza. Iako je sve bilo jasno, konobar ipak nađe svrsishodnim da mi šapne gotovo na uho: "Jedan od one šestorice što su im naši pucali u leđa, bio je njen sin. Godinama nije znala šta je sa njim a onda..." "Koji?!", trgnuh se i prekinuh ga. "Ne znam. Razumiješ li, vidjela je kako joj pucaju u sina kojem su žicom vezali ruke", reče konobar, odmahnu glavom u nevjerici i dohvati se one boce sa pivom. Potpuno izgubljen stajao sam glave uzdignute prema ekranu kojeg je još uvijek ispunjavalo to izmučeno lice okruženo rubovima šamije. Stajali smo jedno naspram drugog, licem u lice, ja do vriska svjestan njenog prisustva, ona potpuno nesvjesna da je u ovom trenu, stotinama kilometara udaljene, gledaju oči u kojima se nikad u životu nije snažnije isijavala sreća kao onog dana kad su prvi put gledale osmijeh na licu koje će trideset godina kasnije nositi isti onaj dželat što će nemilosrdno sasuti rafal u leđa njenom svezanom dječaku. Da između nas nije bilo hladnog stakla na ekranu, kilometara daljine i tih silnih predajnika, prenosnika i antena što su nas spajale, pao bih na koljena, ljubio joj ruke i molio je za oprost. Iznenada njeno lice opet zamijeni slika onog kamiona, sa ražđapljenom karoserijom okrenutom u naše oči. Iz nje je, ruku povezanih na leđima, obučen u nekakve dronjke, izlazio dječak od nekih šesnaest godina. Nije hodao već se mic po mic klizao na stražnjici. Zažmurih. U jednom gutljaju popih i drugu čašu lozovače i tek tad osjetih da mi se jedna suza probila između stiješnjenih trepavica i kliznula niz lice. "Zar niste do sad vidjeli te snimke?", začuđeno me upita konobar. Umjesto odgovora, držeći glavu ukrivljenu od televizora, izvadih novčanik i bacih mu trideset dinara na šank. On odrešito odbi. Bio je toliko uporan da se zaletio za mnom, sustigao me kod vrata i ugurao mi novac u stražnji džep na pantalonama. Umjesto pozdrava, stisao je šaku i mahnuo sa njom. Da, mi smo ilegalci, mi smo otpor, mi se razumijemo, još nas sve nisu potkupili, ima nas toliko da će pasti u nesvjest od iznenađenja kad se jednog dana pojavimo i zatražimo račun. Sve to pročitao sam iz te pesnice što se još dugo grčevito koprcala za mnom.
Probudi me iz dubokog sna, kad modra zora pobijedi mrak, neka od sreće zablista suza u oku mom.rn
Prodao sam lude noæi za te njene plave oèirnsuze sam joj za smijeh daornsve sam od života kraorni nisam se pokajao.
Progone me oći njenernplave oći jedne ženerncrna kosa, oći plaverndoći ce mi glave...
Prolaznost je ona prava zbilja koja nam je pred očima.
Pusti oči nek' se odmore od suza!
Reče zato Jasmila, neće se valjda Bosna uplašiti Medvjeda. Jašta će. I nje same će. Jerbo kad su čuli ili kad pročitaju prodavači magle, podvodnih dubina i nacionalne interešdžije, šta i kako reče na dodjeli nagrada, mrak će im na oči. Ona svoju priču, Bosnu rečeno, odživje i usred Berlina. Da, snimila sam film o silovanim ženama, ali oni koji su učinili taj zločin još su, hej Europo, na slobodi. Toliko snage, umijeća, slobode i odvažnosti se ne da vidjeti ni u mnogo većim društvima. Jasmila, ispričaj nam još koju takvu priču. Da imamo nešto i za izvesti i ukrasiti Europu. To je ono što treba Bosanac-ka: napravi djelo. Ne pali i ne ruši, ne galami, ne plaši, ne laži, ne kradi.
Rekao si da ćeš mi se vratiti,ponovo mi doći.Nisam mogla drugo nego voljet tvoje crne oči.rn
rnA pogledaj što sam našao prevrčući raj i pakao divlje kose, tamna oka dva, cvijet bez korijena, ples je sve što zna.rn
rnKako da tebi objasnimrnkad ne mogu ni sebi samrnkriva riječ, u oku sjaj.
Sa neba, sklapam oèirnNebo, pomozi mi.
Sad imaš razloga za suze,jer više nikad neću doći.rn
Samo me voli oko moje i dobro je.
Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno oku je nevidljivo.
