Starost nalikuje na avion koji leti kroz oluju. Kada jednom uđeš u nju više se ništa ne može uraditi.
Stavio sam svoje srce i dušu za posao,izgubio sam svoj um u procesu. rn
Stežem srce tražim snagernda izdržim bar još malornosim tebe sta je menirnu životu još ostalo.
Stih po stih moja pjesma još te zove,a i srce moje želi samo jedno.rnrn
Što god više ljutnje prema prošlosti nosite u svom srcu, manje ste sposobni voljeti u sadašnjosti.
Što mi vrijede sve pjesme o tebi kad ti se više ne smijem ni javiti. I što mi vrijedi što sam ti dao srce kad ti nemaš mjesto gdje ćeš ga ostaviti.
Sto ne dodjes da budemo prijatelji samo? Sta je bilo medju nama, samo mi to znamo.
Što ostat će jednom od menernKad usnama sudbinu dotaknem.
Sto puta sam rekla da više nikada ali kako protiv sebe rnkad srce ti pripada.rn
Što te nema barem jedan dan rnda te ljubim, da te osjećam rni da se smijemo se kao te rndevedeset druge godine.
Što u srcu prebiva, to čovjeka pokreće, čini ga zdravim ili bolesnim.
Što više izlazimo i činimo dobro drugima,to če više naša srca biti pročišćena,i Bog će biti u njemu.
Što više veze vi i vaš partner pravite, ne samo između vaših tijela, nego i vaših misli, vaših srca i vaših duša, više ćete ojačati tkivo vaše veze, i više ćete sretnih trenutaka doživjeti zajedno.
Strah kome ti dozvoliš da se nataloži u tvome umu, gori je od stvarnosti.
Strasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da će one cijeloga života njime vladati. Mnoge mirne rijeke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne pjeni se samog mora.
Stvarna i sigurna sreća mnogo je više dar misli i srca nego dar vanjskog svijeta.
Sudbina koju po nekim starim izrekama krojimo sami sebi trebala bi biti skrojena od najfinijeg platna i najvedrijih boja, a danas je nekako previše crnog i sivog, mrtvog i trulog.
Sude mi, zato što svoje volimrnVolim najviše, što sam braniornMoje najdraže.
Sumnja je močvara u kojoj gine sve što je dobro u ljudskom srcu, sumnja je najstrašnija osuda koju je neprijatelj mogao izreći nad nama. Sumnja je krvnik kojega vaša srca dovukoše u tabor, da odsiječe glavu i vašem bratu i vama. Sumnja je najkrvoločniji Turčin što prijeti da pohara naše domove. Gdje je sumnja, tu nema bratske vjere, nikad pobjede. Posumnjate li u svog vođu, nema vam spasa nikada, dovijeka. Ako sumnjate, niste muškarci, niste ljudi, već gmizavci, slaba čeljad, preplašeni tor ovaca što ne vjeruje u svoga pastira i juri u rastvorene vučje ralje.
Šuti srce u samoći kad naviru uspomene.
