Teme
O autoru
Richard Feynman · SAD · 11. 5. 1918. – 15. 2. 1998.
Svi citati autora (131) →Slični citati
- „U Bosni i Hercegovini ljudi su na dubinski način izmiješani – govore jedan jezik koga nazivaju na različite načine, dijele istu historiju i isti ekonomski prostor, dijele isti životni prostor kulturalno, tradicionalno, pa ako se hoće i konfesionalno – historija obiluje primjerima prelaska braće i rođaka iz jedne u drugu konfesiju u svrhu očuvanja imetka – da ni u kom plauzibilnom smislu ne možemo govoriti o različitim kulturama koje tobože jedna-uz-drugu, paralelno kohabitiraju, konsociraju u Bosni.”Asim Mujkić
- „Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah – strah od slobode. Najzad si slobodan.”Jim Morrison
- „Biti dobar znači biti u skladu sa samim sobom. Nesklad vlada tamo gdje je čovjek prisiljen biti u skladu s drugima.”Oscar Wilde
- „Ako se rastanemo sunce više neće sjati.”Miroslav Ilić
- „Još jedna noć i za mene U ovoj boli ja sam sam Uvijek se dajem do kraja za cijenu nikad ne pitam kucam na tvoja vrata ti sve razumiješ tvoje je srce od zlata ljepotom kupi me”Jacqoues Houdek
- „Atif Gorčinić, djed Muhibov, doživio je selo u kojem je odrastao kao kaznu. Njegov otac, po kojem će Muhib dobiti ime, došao je u naše selo negdje početkom dvadesetog stoljeća. Ljeto je bilo na izmaku kad se on sa svojom ženom Safijom dovezao u jednoj kočiji koju je vukla volovska zaprega. Iako bijaše iz bogate porodice sa sobom je donio samo neki stari natkaz, bošču u kojoj bijaše zamotano nekoliko starih polica, i gramofon. Dok je ulazio u selo, svirao je bečki valcer i narod se preplašeno razbježao. Mislilo se da to opet dolazi neka vojska kojoj je car prodao Bosnu. Bio je to prvi susret ovdašnjih ljudi sa gramofonom i oni su se, izbezumljeno bježeći, kleli da čitava armada ide prema selu i da se na čelu kolone vihori žuta zastava. Ni najstariji nisu mogli odgonetnuti kojoj tadašnjoj državi pripada žuti bajrak. On, bajraktar, bio je sin Muhibov, Atif, koji je tad imao svega nekoliko mjeseci, a zastava bijahu njegove usrane pelene što ih je Safija raširila na dvije trklje iznad zaprege. Tako je Muhib, sa svojom vojskom - sa ženom Safijom za koju se kasnije pričalo da se odrekla oca u ime ljubavi prema mužu, i sa bajraktarom Atifom, koji je u djetinjstvu bio tako bijel da se gotovo moglo vidjeti kroz njega pa žene govorile da taj neće umrijeti nego se rastopiti poput kuglička sočice na dlanu - tako je on osvojio selo i odmah prvog dana, zahvaljujući čudnoj spravi sa ljudskim glasom, dobio epitet najpametnijeg čovjeka na svijetu. Sutradan ujutro, za kahvom, o njemu se pričalo kao o čovjeku koji zna i na čem nebo stoji, kad zna kutiju govoru i pjesmi naučiti, taj zna sve, pa i ono što je Bog od čovjeka sakrio. Trećeg dana po dolasku u selo Muhib je počeo učiti djecu da pišu i da se opiru tuđinskoj vlasti.”Izet Perviz