Izradi sliku
Ljudi trebaju teška vremena i ugnjetavanja da razvije psihičke mišiće.
Teme
O autoru
Emily Dickinson · SAD · 10. 12. 1830. – 15. 5. 1886.
Svi citati autora (47) →Slični citati
- „Najprije sagradi štalu, pa onda kupi kravu.”Ivan Andrejevič Krilov
- „Pokušavam impresionirati sebe.Imam još za učiniti.”Shia LaBeouf
- „Ti si moja tajna moja zvijezda sjajna sva nestvarna kao duga djevojka sa juga.”Nenad Belan
- „Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.”Jessie J
- „Od straha da ne potone Tvoja ljubav za mene Kao pčela u žlici čaja dok drži dah Ja nemam razloga za strah.”Zlatan Stipišić
- „Kad su došli Austrijanci, dali su za prvi ogranak kruške objesiti nekog Miljkovića koji nikako nije htio da se preda i prizna im vlast. Za kaznu je, onako mrtav, visio petnaest dana i osam sati, i niko ga nije smio skinuti dok ne prođe rok. Od tog događaja na prvom ogranku kruške ostao ožiljak i na tom dijelu vješao se zaklan kurban pa ga tako derali kao uspomenu na nesretnog pobunjenika. Kad puše jak vjetar ili se digne oluja i kad se sva kruška njiše u pravcu vjetra, taj ogranak propada prema zemlji i diže se prema nebu, i to ne u ritmu njihanja cijele krošnje već u nekom svom, zasebnom, kažu: u ritmu njihanja obješenika. Za onog prvog rata tu je visilo nekoliko zelenaca što su pobjegli sa fronte nekako poslije junačke bitke Bošnjaka za Monte Meletu, rijetki koji su shvatili, i pored prijateljskog austrijskog tapšanja po ramenu, da turaju glavu u abez za tuđi račun i tuđu slavu. Čak tamo od Soče došli pješice, nosilo ih nešto tajanstveno iz dubine napaćena tijela, isto ono što nosi mačku kad se odnese daleko od kuće. Noge im raskrvavljene a tabani liče na komad oderana mesa i u njima onako krvavognjecavim truhnu ostaci od raspalih cokula. Ne vise kao normalni obješenici, nisu za vratove obješeni, već ruke im svezane za leđa a omča za ruke, i vise tako, ni živi ni mrtvi. Vjetar ih klati ko istruhle plodove a pod nogama iskupljaju se psi i reže skačući na iskrvavljene tabane, djeca ih gađaju balegom i pljuju, stariji svijet zaobilazi, a obnoć poneka djevojka stidljivo se prikrade sa ibrikom u ruci, da ih napije i plače ne znajući pomaže li im ili im muku produžuje. Visili su tako sve dok rodbina iz daleka ne bi došla da ih skine pošto je drugim sinom već zamijenila ovog u KuK armiji. Jedan osta, ili nisu htjeli da ga mijenjaju, ili ga niko nije prepoznao ili nije imao nikog, jadnik. Onako nakaradno obješen dočeka prvu oluju, a ujutro kad presta vjetar, nađoše ga na zemlji; otp'o, k'o kruška otp'o, pobratime, sav otp'o, samo mu ruke još vise.”Izet Perviz