Ako se nikada nismo voljeli ,onda je čudno to zbivanje života u magli i sjenama dana prevarenih.Ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš i kad te nema u knjigama.Kad se u tvojim umornim očima stišaju bitke i sve postane zaborav.
Ako se nikada nismo voljeli,onda je uzalud ovo bijelo jutro na mom licu,ova kiša u prvoj slici buđenja i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.
I kada ti vjerujem,onda znam da ono što smo živjeli jedino ljubav može značiti..
Ima u tome nešto,što nećemo nikada razumjeti,ima tako nekih tuga,koje ne osjetiš i koje te zateknu pri buđenju.
Kad te probudi između sna i jutra jedan zalutali pogled tako plav i očajan od svega,napravi se tužna iako to možda nećeš biti.To pogledu tom treba,jer on je nejak i lako se rastopi,kao pahulja snijega.U očima tvojim pamti ljepote i ljubavi se još uvijek sjeća.Ako ti dođe nemoj mu dati da na tvom srcu izgori kao svijeća.
Kraj,kakav sam već negdje čitao u romanima,blesav i nepotreban,ubitačan.Kraj koji ostavlja tragove.rnGodina će biti loša..
Nisi daleko.A čini mi se kao sto godina svjetlosti i tame,kao da se ljubav samo topi,na plamenu svijeće.
Noćas te dugujem,najdraže moje,s nekim osjećajem daljine.Jer,nema nikog ovde kraj mene,i niko da mi skine tu suzu sa obraza.
Odlaziš,čak i to činiš na profinjen način.U sobi tišina,samo neka pjesma na radiju,dopola izgorjela svijeća,a vani vrve pahulje snijega..
Odlaziš,kažeš zauvijek.Uzimaš čak i onaj stari kaput koji je u ormaru visio iz čiste sentimentalnosti i rukavice između ostalog koje si nosila one hladne zime kad su ti samo oči bile tople.
Poneku sitnicu namjerno zaboravi,da se možeš vratiti kada prođu godine i kad srce zbroji sve ono dobro i loše.
