Ali misao smrti nije dana svima. Ona pripada izabranima.
Ambicija je dobra stvar sve dok se ne ostvari; a kad se ostvarila- gotovo!
Da, svijet je prepun uspomena, svijet je preopterećen prošlošću. Čudo kako pod tim teretom još diše. Čudo kako današnjica još uspjeva da proklija kroz naslage umrloga.
Djetinjstvo- pregršt besmrtnosti!
Dragocjen si, o trenutku sadašnji! U raspadnutom tijelu vremena što pružilo se sivim prostorom ti jedina si živa ćelija. Sve što nisi ti, ne postoji.
Iz beznadne borbe protiv determiniranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve slijepe nade što mu napućuju srce.
Jedina sigurna istina je ta da čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.
Kako bi se čovjek radovao, kako bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba za jedan trenutak opet postati dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivaju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost ustvari bezrazložna. U tom i jest njena čudesna ljepota.
Ljudi trebaju ponovo naučiti osjećati, osjećati zaslužujući u to čitavo svoje biće.
Ljudi vide sebe onakve kakvi bi željeli biti. Iz nekog razloga skoro svatko želi biti nešto što nije, netko drugi. Pitam se, zbog čega strah, zašto ljudi kriju svoje pravo lice. Boje li se da će biti povrijeđeni ili ispasti smiješni ako se pokažu u pravom svjetlu.
Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa zašto onda tolika žurba?
Ne može biti velikog umjetnika, a da je malen čovjek: to bi značilo da nije uistinu velik umjetnik.
Nismo li ovi isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri i zli, i podli i plemeniti, i cinični i sentimentalni, i nevini i razvratni?
Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ‘ja’ u njemu.
Pa to se i zove čovjek, moj oče: skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu!
Poslije dužeg vremena, ovo je prvi sunčani dan. A to nije svejedno. To je možda jedna od malobrojnih stvari koje nisu svejedno.
Prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta.
Prezreti ljude znači vladati njima.
Smrt. Vječita misao. Prijatelj iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.
Suosjećam s drvećem. Mislim da i ono dugo unaprijed sluti promjene vremena.
