Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.
Crte lica iznova su stekle zapovjednički izraz što ga daju oholost, novac, mladost, svijest da se pripada kremi hijerarhije, nedostatak mašte, ograničenost, glupavost.
Knjiga koja želi da traje je ona koja se može čitati na različite načine. U svakom slučaju treba da omogući različito, promijenjljivo čitanje. Svaka generacija čita velika djela na drugačiji način.
Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.
Starost je jedan vid samoće.
Zato što se početak i kraj književnosti susreću u mitu.
Zatvaram oči i vidim jato ptica. Vizija traje jednu sekundu, možda i manje; ne znam koliko sam ptica vidio. Da li je njihov broj bio određen ili neodređen? Taj problem obuhvata i problem postojanja Boga. Ako Bog postoji, broj je određen, jer Bog zna koliko sam ptica vidio. Ako Bog ne postoji, broj je neodređen, jer niko nije mogao da ih izbroji. U tom slučaju vidio sam, recimo, manje od deset, a više od jedne ptice, ali nisam vidio devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri ili dvije ptice. Vidio sam broj između deset i jedan, koji nije devet, osam, sedam, šest, pet i tako dalje. Taj cijeli broj je nezamisliv; dakle Bog postoji.
