Al čovjek snuje, a bog boguje.
Idi kamo te želja vuče i tij putem možeš doći do spasa.
Iz mlade zelene gore proviru srebropjene žice preko mekanog maha u dol, kao stidne djevice provirivahu glavice miloduhog cvijeća u svijet, vesela jata ptica pršahu sa živice na živicu, sa grma na grm, a gorska šuma toli je živa, toli zelena, a sunčano zlato dršće od milote po vršcima starih dubova, zapliće svoje čarobne zrake u pomlađelo granje.
Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota.
Ljudi su gori nego živine. Pas koga hraniš, čuva te, čovjek koga pomažeš ubija te.
Samo kad čovjeka ubiješ, ubio si njegove misli.
Tiho je bilo, mirno je bilo po gori; niti je vjetar tresao grane, niti je gorski potok grmio dubokim jarkom, počivao je vjetar hudi, a gorska voda drijemala pod krutim ledom. Bio je Božić, sveti dan.
Tko vjeruje u žensku krepost, bit ce blažen na nebu. Tko pak ne vjeruje, bit će to na zemlji.
Zlatno zrno ne vrjedi ništa kad ga uvijek sa sobom nosiš.
Znam da će putem pol rakije ispiti dok ne padne kao ustrijeljen zec.
