Nema sreće od novca što ga donosi izdajica svojeg vlastitog naroda.
Nijedna opačina na svijetu ne može ostati nekažnjena. Nikad nije ostala nekažnjena. Nikada! Vjerujem u to jer vidim i vidjela sam svakog dana ono što ljudi površno i lakoumno propuštaju opaziti, a to je veliki sud. Nad svačijom se opačinom izvršava taj sud. to je - kazna.
Ništa nema na svijetu! Od svega ljudi jednako umiru! Luđaci su kad traže lažne časti, a odbacuju srce. Ništa neću: krune, časti, sve je ništa, ljubav želim, ništa drugo, samo srce koje mi se daje čitavo, do groba.
Ništa ti ne znači novac, ništa blago. Iznad svega je čovjeku sloboda. Nju se mora krvavo izvojštiti - teško osvojiti.rnrn
O,čuješ li to,sveznajući,vidiš li? Zašto dopuštaš zloći da vlada dobrima? Zašto me je bacio u takvu nesreću? Možeš li to gledati,ako si uistinu gore?
Onaj koji strahuje osjeća se poniženim i zato vas dvostruko mrzi, ali šuti.
Patnje čeliče duhove kao mačevanje tijelo.
Pojam izdajice već je odavno riješen. Izdajstvo je najpodliji čin. Ubiti se može iz osvete, bijesa, zarobiti od gladi i nevolje, ali izdati svoje može se samo od podlosti srca.
Prava je osveta kad imaš protivnika čvrsto u šakama i danas, i sutra, i danju i noću, i svaki dan piješ kap po kap njegove krvi. Kad gledaš kako mu kapaju suze iz očiju od muka, kad svakog dana zagledaš u njegove patnje. I on ti gleda u oči i svakog je časa svjestan kako mu se osvećuješ, kako ga gnječiš, ali mu ne zadaješ smrt, samo ga udaraš, a da mu ne zadaješ smrtni udarac. Samo to znači osvetiti se.
Pred nama je magla. Vjerujemo ako nam pruže ruku na prijateljstvo i ne osjetimo kada ta ruka znači ropstvo. Kad nam tko pruža svoju ruku trebalo bi prije uvijek dobro promisliti, prosuditi neće li nam ta ruka, koja nam se danas pruža sutra svezati oko nas lanac?rnrn
Probudi se pravednosti vječna, ustaj! Na daj sili harati svoju djecu. Ne daj zloći hraniti se dobrotom. Ne daj močvari progutati čiste. Pravednosti, udari strijelom nemani što su zalutale među poštene ljude. Pravednosti, probudi se, siđi! Golem te posao čeka na ovoj zemlji!
Pustiti narod da čeka na svoju pravicu najveća je i najopasnija greška što je može počiniti državnik. Pogreška koja se nikad ne da popraviti. Tko narod pušta da predugo čeka na svoja prava, taj može imati samo revoluciju.
Razmišljate o svemu i pravedno dijelite sebi i drugima. Spoznajte sve velike i male krivnje, pa onda izgradite u svojoj duši bedem. Iza njega možete se braniti protiv slabosti svojih i tuđih, a tako i protiv lakoumnosti koja obuzima ljude kad su sretni. Gledajte budno oko sebe i naći ćete svakog dana dokaza kako se besprekidno kroji veliki sud pravde.
Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?” rn- Marija Jurić Zagorka, Plameni inkvizitori I & II
Sumnja je brža od razuma, brža od vjere, hitrija od munje, najbrža od svih zala i zato najrazornija od svih rušitelja naše snage i naše jednodušnosti.
Sumnja je močvara u kojoj gine sve što je dobro u ljudskom srcu, sumnja je najstrašnija osuda koju je neprijatelj mogao izreći nad nama. Sumnja je krvnik kojega vaša srca dovukoše u tabor, da odsiječe glavu i vašem bratu i vama. Sumnja je najkrvoločniji Turčin što prijeti da pohara naše domove. Gdje je sumnja, tu nema bratske vjere, nikad pobjede. Posumnjate li u svog vođu, nema vam spasa nikada, dovijeka. Ako sumnjate, niste muškarci, niste ljudi, već gmizavci, slaba čeljad, preplašeni tor ovaca što ne vjeruje u svoga pastira i juri u rastvorene vučje ralje.
Tiranin ne može umrijeti, tiraninu je suđeno da luta strahovitim putovima, posijanim najstrahovitijim patnjama, tiranin mora plaćati svaku kap nevine krvi što ju je prolio, a bezbroj je kapljica krvi u ljudskom tijelu. Tiranin mora platiti svaku suzu, isplakanu od mučenika čovjeka, a koliko je suza isplakano. Strahovito on plaća svoje grijehe počinjene u životu.
Tko u miru čeka oslobođenje taj uopće nikad nije osjetio pravu želju da se oslobodi. Taj nema snage ni volje da se oslobodi.
U Božjim rukama su naše sudbine jer vidi u naše duše i naša srca - dok, eto, ljudi ne mogu prozreti kakvi smo u duši, lažemo li, licemjerno ili samo istinski. Nesreća je naša što mi ne vidimo jedan drugome u dušu, jer tada ne bi moglo biti ni zločina ni licemjerja.
U prvi čas čovjek brzo odluči, no kad dobro razmisli, razabire da je ludo dati glavu dok je čovjek mlad, a život lijep.
