Kao bajka nestvarno,srce poludi kad nekog zavoliš beskrajno.
Kao da ja više nisam ja,i borim se ali me zarobi strah.Stvarno trudim se da ostanem jak,i dalje lutam tu po raskršću sna.
Ko će ostati uz mene kada odu svi?Moja ljubav porodica ili možda ti?Ko će biti tu kada nema povjerenja?Kad riječi glume jer se plaše pomirenja.
Mala urazumi se, srce zna da zbuni se.Iz noćne more probudi se, od njega ti odljubi se.
Mikrofon je moj najbolji drug,kada odu svi.Ja i on smo tu.Ubijamo sebe, svatko ima svoj način.
Možda,prkos i inat,možda strah i neznanje,vodili su me kroz život,mnogo grješio sam brate.Sada trudim se da odigram život što mogu bolje,moj je život ova glazba,ove note me vode.rn
Mrzim kad zbog mene ti suza ukrasi lice,ali voliš da mi pokloniš osjećaj krivice.Pa kad se vratim iz grada ti uvek luda si.Tada se praviš da spavaš,ali znam da budna si.
Ne moraš moj život da razumiješ,ali probaj da od svog nešto stvoriš prije nego umreš.Ne moraš moj život da razumiješ,razumi svoj pusti druge pa kako bude.
Ne znam za bolje jer sam rođen ovdije.Sve ljubavi se na kraju svode.Neka ove riječi te u beskraj vode,jer sve je lakške kada oluja ode.
Nekom je lijepo,nekom je teško,nekom se plače,nekom je smiješno.Zašto je tako,to nitko ne zna,jos jedna noć u hladnom gradu ispod zvijezda.
Nemam ništa osim pjesama i srca.Hodam u mraku, ali srce jos svjetluca.Svjetluca duša jer ne želi da se preda.Utorak kad prođe,opet dođe nova srijeda.
Nisam ti rekao koliko te volim,nisam te zagrlio kada tu si bila,nisam stigao da ništa ti vratim.I noću te sanjam, i u snu si opet živa.
Nismo bili iskreni, griješili smo puno.Dan bez tebe boli kao ožiljak.
Noć je besana,odsjaj mjeseca iznad grada,nemam sna gledam sivilo dna,sivilo grada.
Noću kad nikog nema,šetao sam po gradu kao sjena.U oku ljepim ogledala razbijena.
Obitelj cijela nitko nije bio tu,mogao sam da umrem tisuću i jedan put.Obitelj cijela me otpisala zauvijek,hvala vam na tome,pozdrave vam šalje luđak.
Od malih nogu nisam se uklapao nigdje,oduvijek usamljeni anđeo koji traži svoje visine.A noge kao da su izlivene u cement,gazim naprijed ali nazad me vuče veliki teret.
Osijećam bol ali to nije sve,jer znam da on ne zna da cijeni te.I često šunjaš mi se u sne,i bol tu prestaje.
Ovaj život nije fer.Kada sreća mi bježi,dani postaju teži,a nigdje nikoga.
Ove krvave kiše me često u crveno oboje.Tada zaplačem tiše, suze od riječi više govore.
