Otkad, dušo, ti mi odern Mome oku iz okruga,rn Na srce mi pade tugarn Kao mraz na jadan cvijet.
Pjena skaèe morska ptica plaèern ponor vrije gladna smrt se smije.
Pjevahu i moji starirn U istome ovom gaju.
Pokori se dakle ter ostavirn Vjeèni nemir s kog me mozak boli.
Ptice neæe da se leta prime,rn studen im je cio svijet.
Sad ga jedan u oblake rine,rn a sad drugi u ponore svali.
Stignem zemlju, stignem žitje moje,rn i radostju velikom se prenem.
Što je ono more uzbunjeno,rnšto je onaj brodiæ slab slabcati.
Što su one èudotvorne zvijezde, rnsad æu, ljubo, tebi povijedati.
Tako iz istog nicat æe korijena,rn Na mom grobu tebi slièno cvijeæe,rn I cvjetat æe tvoja uspomenarn Dok god cvjetat bude pramaljeæe.
Tako pamet srdašcu upravirn Nemirnome svoj ukor oholi.
Tako trajem svoje èase;rn Vrijeme, kao iz olova,rn Pritiskuje prsa ova.
Tebe, dušo, rad bi proslavitirn Kojom pjesmom slabog pera moga,rn Spomenu ti rad bi ostaviti,rn Da još živiš poslije žitja tvoga.
Ti me bježiš, uklanjaš se meni,rn Uskraæuješ i pozdrav mi svoj.
Ti umrijeti i tako neæeš sa mnom;rn Tvoje ime s mojim prestat ne smije;rn Jer ko sada u životu tamnomrn Iz mog srca tebi nièu pjesme,
Tijelo bježi, ali miso neæe,rn Niti ne zna iz tvog èara kud.
Tvoju visost bog ti blagoslovi,rn Al ne diraj u pravo nièije,rn Iz mog žara ti si svjetlo božje!
U zdvojenju na vrh pogibelirn veæ mi sile tjelesne se unište.
Veæ i misli prestrašene tražern ne u žitju, u smrti utoèište.
Videæ zemlju, vidim žitje moje,rn zgrabim veslo, brodiæ tamo skrenem.
