A ja tužan meðu tim strahotamrn veæ se vidim zalogajem smrti.
Ah tko znade èas kad se rodio?rn U poèetku žitja i ljubavirn Naša pamet leži uspavana!
Ali tužan ja nisam Petrarka,rn Nit’ se nadat mogu onoj slavi,rn Koja dignu na vrh sunca žarkarn Neumrlost njegove ljubavi.
Blago svjetlo sve sile ublaži,rn grom umukne, vjetri se utaže.
Crna noæ je na moru ležala,rn A na nebu oblak do oblaka.
Da prva mi jesi do boga,rn Anðeo njegve ljubavi!
Do dvije zvijezde – o milote, Bože! kao svjetla ona odveæ blaga.
Domovina kakva bila,rn Roðenom je sinku mila.
Dosta se borim i sam sobom veæe,rn Bježim i sam od tvog lica svud.
Gromi tutnje jekom strašne smutnjern strijele lete, trijesk za trijeskom gnjete.
I more je – srdašce nastavi -rnSvuda niže neg bregovi goli.
Jeste, dušo, reæi smijem,rn Da si život žiæa moga.
Jesu li zato još ikad bregovirn Zapovjedit mogli da ne bijern More više njima u podnožje?
K vodam niže oblaci se bližern vode uspete oblacima prijete.
Kad ljubavlju sva èuvstva u slozirn Obnevide i planu u strast,rn Gdje je lijeka tad ljubavi, gdje?
Kad najednoæ na crnome neburn otvore se oblaci zbijeni,rn i kroz prozor milostivog nebarn do dvije zvijezde progledaju k meni.
Kad najprvo gipka mi misaorn Ovila se uz tvoj život tanak.
Kad sam vani, moram kuæi,rn A iz kuæe moram van.
Kako možeš pjevat tužnarn U pustinji ovoj suhoj,rn Gdje ni kapi vode ne ima?
Kao bršljan, koji se sastaorn S jednim stablom vjeèni u sastanak.
