Mene su vlastite sise ukopale. Nisam imala ni jedanaest godina, sise mi narasle - medicinski fenomen! I ne znam da sam žensko, a muškadija nasrće, povaljuje... čupa sise... i sad bi ih najrađe odrezala
Mi smo, velika većina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se.
Možda su matematika i muzika jedno te isto... samo što se jedno vidi a drugo čuje... Muziku ne možeš vidjet, matematiku ne možeš čuti... a možda su isto... Božje davanje, nije ljudsko izmišljanje...
Najvažnije je uočiti kad će naš običan čovjek na ulici početi povezivati uzroke i pojave. On to još nije u stanju.
Narode, ostvarilo se Kremansko proročanstvo! Narode - ostvarilo se! Ušao đavo u srpski narod
Našao sam! Ljudi, našao sam!
Nemoj tako, ženska glavo. Dobar je život. Samo čovjek mora imati neke želje, neki cilj, razumiješ.
Oči ludaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti,rnjeziva zima počiva u oku slijepca, a naše očirnobične su, i opšta slika svijeta u njima sjajirni trune: mjesečina, lavež, strah i umor čula,rndrvo suho i muzika što ga slama...
On plače, ništa ne moleć. Jer, srce je njegovornknjiga otvorena, iz koje uvijek učili smornjedno: da ljubav i mudrost sestre su,rna očaj - tih im brat.
Opažanje opasnosti ne povećava se već se smanjuje samim njenim približavanjem.
Pjesma hajdelberških studenata. U Hajdelbergu ja sam ostavio svoje srce. Oni u Hajdelbergu, ja - u Zvorniku.
Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,rnda vjerujem kako nekog volim, i ljubim,rnu jutrima ovim, punim strave, a pustim...
rat je mila majka /šta nam učiniše/ ove godine potomrniz čista mira / po Sarajevu/ počeše najbolji ljudi da mrijurntri su godine evo / kako stoje svi poslovirnsa sahrane / na dženazu/ sa dženaze/ na sahranurntri godine/ svi poslovi stojerntri godine evo/ kako naše Sarajevo/ ne suši obraza.
Rat je veliko zlo, koje hodarnu kuću dođe, u dušu uđerni kuću i dušu uzme
Sad samo čekam da umrem...
Sasvim moguće. Samo ko će to dočekati i kada?
Što duša ne uzmože,rnšto nikad srce nije smjelo -rnsámo hoće da oposli tijelo
Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj Emir Kusturica "U svom selu niko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu.
U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe.
Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima.
