Ja stojim na mjesečini,pod jablanom,i mislim na te.
Kad budeš gledao nebo,noću,pošto ću stanovati na jednoj od njih,to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju.Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!
Misao je moja,odlutala odmah,preko brta tebi,k tebi...u zagrljaj.
Moja poezija je izraz mog života.Ostanem li,ostat ću po njoj.
Moju dušu obuzme silna radost života:izvadivši ludo srce,na dlanu bih ga pružio tebi.
Nisu li pogledi tvoji ljepši od mojih pjesama?
O,oči mog ađela,ogledala sreće!U vama se nigda,nigda,lik moj smirit neće!
Od te ljubavi goleme,još je snažnija misao na tebe.
Pomišljao sam zabrinut:umorno je koje bijedno srce,i tko še damu daruje snagu novu?
Sad svima opraštam,nikome ne zamjeram ništa.Onome najgorem koji je o meni pisao,opraštam sve.On je to potpisao i to je njegovo i ničije drugo.To je njegova slika.
Sada kad sam bolestan sve mi je drugačije,cijeli svijet je drugačiji.Tek sada vidim što znači imati dvije noge.
Šuti srce u samoći kad naviru uspomene.
U noći,sanjam kako idem pored tebe.
Uvenuše rujni cjvetovi,tvoje i moje ljubavi.Nikad više neću gledati tvoja dva oka.Duboka.
