Možda baš zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje.
Ako me pitaš što čekam, moram ti reći – nemam pojma. Znam da se po stotinu puta sjetim onog drhtaja kada me zagrlila, drhtaja koji ju je cijelu zahvatio, onda kad se propela na prste da me zagrli...
Čovjek bi se trebao čuvati od povrede drugog bića, životinje ili ljudi, a kad to učini nedovoljan je oprost, kajanje, plakanje. Nedovoljan, nepotreban, suvišan. Jer to ništa ne mijenja.
Čovjek je gospodar samo neizgovorenih riječi, izgovorenoj ili napisanoj postaje rob!
Dok ovo zapisujem, preda mnom na stolu leži ta slika…I stvarno, najstvarnije, nikad ni na jednoj slici nisam bila tako lijepa….Neka svetačka, gotovo nestvarna ljepota!
I tada, u meni se nešto slomilo, gledala sam ga kao neki divan san na koji i sjećanje blijedi, nisam ga više osjećala kao nešto prisno, nešto svoje prihvaćeno zauvijek neotuđivo…
Ja hoću, ja mogu, ja smijem – ponavljam silazeći niz stepenice, a znam da hoću ali ne mogu, i ne smijem!
Kako su ljudi glupi. Robuju stvarima, kupuju ih, čiste, čuvaju, gospodare njima vjerujući da su nadmoćni, a jedna je bakrena džezva nadmoćnija od tri generacije ljudi. Šutke ih je dočekivala, služila, ispraćala jedne po jedne. I mene će ispratiti pa će ravnodušno stajati i čekati novog vlasnika. Ne samo džezva, većina onoga što je u kući starije od tri ljudska vijeka.
Mrvica ljubavi i dobrote vrednije su od tovara blaga i brda mudrosti.
Najvažnije u životu je sresti nekoga koga ćeš voljeti, tko će ti uzvratiti ljubav. Onda se i teškoće lako podnose.
Ne znam što bih pitao, pričao. Sve što kažem kao da je pogrešno. Bojim se svog vlastitog glasa. Sve su riječi izgubile smisao. Niti jedna nije prava...
Ni u čemu nema više tuge nego u istini!
Nikom ne pada na pamet kako su naše tuge sasvim osobne i one se ne trebaju nikog drugog ticati.
Sad znam da je moja mama divan čovjek prema kome je život bio odveć surov. Laknulo mi je. Rasterećena i radosna ću otići. I učiti. I završiti faks. I udati se. I roditi ti unuče.
Sjedni... Moram ti ispričati... Nekome moram... a nemam nikoga...
Sjela je na najbližu klupu u parku i zaplakala. Očima, srcem, dušom, cijelim bićem je plakala!
Tako lako zamjeramo, tako teško priznajemo vlastitu grešku, još teže opraštamo.
Takva sam i danas, nitko me ne iznenadi grubošću, ali nježnost i dobrota me redovite ganu!
U trenutku sam se samo skršila, spremna priznati i ono što jest i ono što nije bilo, kako bi mogla bar disati slobodno, u miru.
Više ljubavi može biti u pogledu, osmijehu, ruci ili kosi, nego u pukom spajanju dvaju napaljenih tijela...
Možda baš zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje.