Čovjek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji Božjoj, koja ga je stavila među ogromna prostranstva neba i zemlje. Davnašnja i današnja strast, da se leti, putuje bez putanja i stanica i granica, to je proboj nomadstva čovječje prirode. Volja Božja: to su staze i rijeke, putovanja i sretanja i nizovi života i drugova; a ne države i granice, kolje i bajoneti, palanke-tamnice u kojima slobodnog čovjeka kao miša davi gospodar, susjed, običaj, kritika. Tristan od množine želja nije mogao da umre; a svaki čovek ima krik onog pesnika koji je zapisaoi: Ili asketstvo ili putovanja, jer ništa drugo nema!...
Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vejtar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne točkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najbliži susjed ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine.
Engleski pjesnik Sheli je pisao da su san i smrt djeca tamne noći. Na sjeveru, kad nastanu mjesecima dugi dani ili bele noći, bogme se i san i smrt dešavaju pri osvjetljenju, Mučno je to. Sjeverno osvjetljenje ne samo da čovjeku svjetli, ono čovjeka gleda i vidi kao neko nad prirodno oko. Čovjek se i na to strasno zagleda, i samo gleda. Vid živi u čovjeku odjeljenim životom, i to užasno muči. Čovjek se divi, boji se i muči se. Jesu li te raskošne boje na nebu zračne varke, ili su to neke stvarne – mi, ljudi, neobično volimo i cjenimo reč stvarno – neke stvarne objektivnosti. Mali čovjek, čovjek s juga naročito, koji tu sjevernu svjetlost ne shvata, osjeća pod njom i pred njom neku raskošnu, neku uzaludnu svečanost. Što je to? Možda će malo posle početi novo stvaranje sveta. Možda se to mi, ljudi, preobražavamo...rn
Jezgrovito je misliti: kakav je to trenutak kad se silesija žive vode ukoči, kad trenutno isčeznu sve boje, na prečac otme huknjava i trasak koji se kilometrima daleko čuju. I kakav će biti trenutak kad će se odjedared protegliti, poplavjeti, i procuriti sve strašne klice, kad će opet skočiti i prorikati vodene energije. Kakve su to metamorfoze, kakva su to vaskrsenja!rn
Pitat ćeš me: da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi? Pitat ćeš me: zašto sam opet na sjeveru kad ima krajeva gde se gazi cveće, gde sunce i stijenu može da užari, i čovjeku pravo u srce sija! Zašto! Zato što volim muku i anatemu. Volim kad treba skakati za svaku mrvicu života i uspjeha. Volim kad čovjeka iz dana u dan glođe neki strah, a čovjek se ume iscjeliti; kad mu aveti svaki dan nešto uzmu, a on se ume odreći. Volim onoga koji kamen ore a ipak ima kruha. Onoga koji kaže da je sramota uvući jedrilo kad zatrube vjetrovi i bure, i koji otvorenih očiju smije da gleda kako u pjeni talasa kotrlja brodolom.
