Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vejtar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne točkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najbliži susjed ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine.
O autoru
Ime i prezime: Isidora SekulićNacionalnost: Srbija
Profesija: književnica
Datum rođenja: 16.02.1887.
Datum smrti: 05.04.1958.
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna. 
Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na lično izražavanje. 
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi! 
Bojim se velikih riječi koje nas sve čine nesretim! 
Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi. 
Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo. 
Čovjek koji ne pravi greške obično ne radi ništa. 
Četiri stvari koje se ne mogu vratiti:
- Izgovorena riječ
- Izbačena strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika 
Sretan je tko zna voljeti. 
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno