A svaka ona boja kao da viče, moli: Stani na časak! Čekaj! Na tren nas samo vidi! Uspori korak! Priđi! Samo pogled- pa idi!
Ali se kišni zastor, ko neko mračno krilo, navuče- gdje je sunce?- ko da ga nije bilo!
Čim se zavjesa kišna s proljetnog sunca makla- kraj puta, u sto boja, zablista parče stakla.
Odnekle talas vjetra sveg me toplinom poli...
Zgasnu i ono divno parče duge u travi.. Ali još uvijek blista u mojoj ludoj glavi..
