A meni je vrlo važno kad umrem, da se zna ko sam.
Čovjek je sklon zaboravu, a tehnika zaboravljanja, vremenom, postaje presudna ljudska vještina. Kada zaborav, taj car, ne bi znao da zasjeni ostrašćene misli i preda ih pameti na raspoređivanje, mozak bi postao običan kontejner. Da li bi naredni dan uopšte mogao da počne bez zaborava?
Kako bi pristao, recimo, na ratovanje u ime humanosti. Kada pripadaš malom narodu koji odbija da bespogovorno prati ideje velikih i koji se, u jeku prekompozicije svijeta, pita preko svake mjere gdje smo mi u toj priči, moćne sile te izbombarduju bombama koje nazovu milosrdnim anđelima. Zaborav, kasnije, odigra odlučujuću partiju u procesu prilagođavanja. Jer što prije zaboraviš da si dobio po nosu i brže-bolje preformulišeš navedeno pitanje iz množine u jedninu, dakle, pitaš se gdje si ti u toj priči, brže napreduješ.
Kako čovjek preživljava povijesne krize? I prije i poslije događaja zaborav caruje. Mene je spremnost gomile da zaboravi uzroke velikih obrta u istoriji i da prihvati naknadnu svijest kao istinu, natjerala da zaborav raskopčam iz uzročnoposljedične, misaone veze. Kada sam, nakon rata u Bosni, vidio kako su kleronacionalisti obilježeni kao najveći borci za multietničku Bosnu, samo da bi vojnostrateški ciljevi velike sile bili ostvareni, a žrtve na svim stranama bile manje važne, izuzev onih koje služe navedenoj svrsi, uvažio sam istinu da je zaborav ustava u koju stižu odbjegle misli iz prošlosti, jednako kao i iz budućnosti. Tako je to zbog istine po kojoj se malo šta u sadržajnom smislu mijenja u ljudskom životu.rn
Ljudi lažu otkako govore istinu i teško bi znali šta je istina kada ne bi lagali.
Poslije stradanja u balkanskim ratovima i na kraju bombardovanja Srbije, ja sam počeo da treniram zaborav, ili bar da potiskujem misli koje su proizvodile napetost...
Šta bi bilo ako bismo patnju morali da pratimo kao neprekidnu emisiju iz središta naše duše i ako zaborav ne bi zasjenio tešku povijest našeg života, kao što oblak prekrije Sunce? Ne bismo preživjeli. Isto je sa stvarima koje čine veliku radost. Ako ih ne bi anestezirao zaborav, mi bismo poludjeli od sreće.
Tako je i u individualnom životu. Što prije zaboraviš onaj šamar iz školskog dvorišta, brže se stvori mogućnost ponovnog zaljubljivanja. Zaborav je doza pamćenja, njen ključni sastojak na kojeg se i u povijest računa i igra. Ne samo u slučaju razbijanja nosa zbog lošeg vladanja.
Tek zaborav, vremenom, umanji bol zbog izgubljene ljubavi. Kada nam suparnik zvizne šamarčinu na školskom odmoru i tako osvoji simpatije djevojčice u koju smo obojica zaljubljeni, samo nas zaborav, kasnije, liječi od nenadoknadivog ljubavnog gubitka. Rana zacijeli, kao što, vremenom, sa fotografije iščezne blještavi sjaj fotografskog papira.
Veliki ratuju iz koristi, a mi ratujemo iz mržnje.
